Sjećanje na 5. april 1992. godine i opsadu: Iako ubijano Sarajevo nije palo

(Patria) - Prije 30 godina na današnji dan 5. aprila 1992. godine u Sarajevu su održane demonstracije za mir na kojima su građani glavnog grada BiH koji su na referendumu izabrali nezavisnost, tražili od agresorskih srpskih snaga da uklone barikade i da se povuku, piše Novinska agencija Patria.  

Pripadnici SDS-a, snajperisti pucali su sa krova hotela Holliday Inn na okupljene demonstrante.

Građani su se u velikom broju uputili ka tadašnjem mostu Vrbanja. Nakon što je masa krenula prema mostu, začuli su se pucnji iz obližnjih objekata. Najprije je pogođena Suada Dilberović, a nekoliko minuta kasnije i Olga Sučić. Obje su sahranjene 8. aprila 1992 godine na groblju Bare. 

Suada je na samrti pitala: "Zar je ovo Sarajevo?",  Olga je umrla na putu do bolnice. Više osoba tog dana je ranjeno, među kojima je bilo i djece.

Na mostu, na kojem su ubijene nalazi se spomen-ploča njima dvjema kao prvim žrtvama agresije u Sarajevu. Most je prvobitno 1996. godine preimenovan u "Most Suade Dilberović" da bi 1999. godine ponovo preimenovan u "Most Suade i Olge. Danas se na mostu nalazi spomen ploča koja svakog podsjeća na njihove žrtve, na kojoj piše: "Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši."

Komandant Specijalne policije MUP RBiH Dragan Vikić u sjećanju na krvavi 5. april 1992. godine kazao je da je agresor tada poslao poruku šta nam sprema.

"Sjećam se onog stampeda na Vrbanja mostu, rafala sa Vraca, pucnjave sa okolnih zgrada na Marijin Dvoru... Nažalost, tada su mučki ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović. Krv je bila prolivena, agresor je posalo jasnu poruka šta nam se sprema. Sjećam se aviona JNA koji su letjeli iznad naših glava svega na stotinjak metara iznad Sarajeva. Strašili su ljude, probijali zvučni zid. To je bio znak da više ništa neće biti kao prije. Srpski nacionalisti su imali jasan cilj, a to je stvaranje velike Srbije. Morali smo se boriti", sjećanja su ratnog komandanta. 

Probudio se i revolt među građanima, ističe on, jer svi oni koji su osjećali BiH kao svoju državu željeli su da se bore - drugačije nije bilo moguće...

"Tog dana sam vidio u očima ljudi da Sarajevo neće pasti, da ćemo zaustaviti tu snažnu mašineriju, iako goli i bosi. I tako je bilo. Sarajevo se u prvi mah odbranilo, jer da je palo, ko zna šta bi sa nama bilo. Bosna i Hercegovina više ne bi ni postojala, naglašava Vikić.