Od Dodika za BiH je opasnija politika čiji domet su 'baby javne kuhinje" za povratnike

Piše: Ernad Metaj

Bošnjaci su ovdje još dvadeset godina i neće ih više biti. Drugi će nas naslijediti i nadam se da će biti sretni! Ovo na kraju dokumentarnog filma “Ostaj” izgovara Đile, čovjek koji se iz bogate Švicarske vratio u Srebrenicu. Pravim čudom je preživio genocid. Krvnici nisu završili posao jer je bio prekriven tijelima svojih sugrađana bačenih u jamu.

Film je režirala francuska studentica montaže i skripta u Briselu koja je kroz upečatljive portrete bivših izbjeglica, što su nanovo došli na rodnu grudu, shvatila da tu teško mogu opstati. Popravili su kuće, posadili cvijeće, ali autorica zaključuje da se prošlost ne vraća, a budućnosti nema.

Povratnici iz ovog filma su građani drugog reda u svome gradu, u svojoj zemlji. Isključeni su iz političkog života, teško, ili nikako dolaze do zaposlenja, za njihove potomke budućnost je neizvjesna.

Ovih dana medijski bum je izazvala vijest da je u Bratuncu otvorena prva javna kuhinja za bebe. Human gest Udruženja Obraduj nekoga koji ipak ne donosi radost u pogledu budućnosti opstanka povratnika u Podrinju. Kuhinja već ima 30 korisnika. Koliko smo vidjeli iz medija najviše je povratnika. Srpska vlast ih svakako želi otjerati, zato se i desio genocid, a djeca koja odrastaju bez dovoljno hrane, koja ne znaju da bi trebala biti okružena s više medvjedića i drugih igrački sramota su i političkih predstavnika Bošnjaka.

Baby kuhinja realnost je koja otkriva licemjerstvo bošnjačke politike iza čijeg lažnog patriotizma se krije nova izdaja BiH. Etničko čišćenje započeto u ratu završava se mirnim putem uz amin politike iz Federacije BiH. Povratničke porodice s troje i više djece nisu smjele doći u situaciju da im ishrana ovisi od javne kuhinje.

Možda će neko sada prokomentarisati da je uvijek bilo siromašnih, što je tačno, ali to ne smije biti isprika za amnestiranje odgovornih, jer su preživjelim žrtvama kao budućnost ponudili patnju, neizvjesnost, jer ih opet žrtvuju za svoje političke dilove. Roditelji mališana osuđeni da djecu prehranjuju u javnoj kuhinji poraz su bošnjačke politike, ali i dokaz da većinu njih RS ne zanima više od matematike za osvajanje još jednog mandata od kojeg se dobro živi.

Eksponent takve politike zasigurno je Ramiz Salkić koji duže od deceniju figurira u vlasti RS-a. U njegovim plastenicima uskoro će opet poniknuti zelena salata s kojom nam se ne tako davno hvalio preko društvenih mreža. Ramiz je jedan od brojnih političara koji je vlastitu i budućnost svoje djece vidio u F BiH dok je kao političar ubjeđivao ljude da nigdje nije ljepše nego na svome ognjištu.

Za vrijeme vladavine Salkića i politike koju on personificira broj povratnika u RS se prepolovio. Znalo se da obnova kuće nije dovoljna da se život počne iz početka. Idilične slike porodice sretne jer ima kuću, komad obradive zemlje i poneko grlo stoke ipak je samo romantična bajka koja danas živi još samo u starim western filmovima.

Korisnici javne kuhinje za bebe najbolja su slika politike koja je potrošila više od milijarde maraka za povratak koji se održivim ipak pokazao samo za odabrane. Ostali su kolateralna šteta kriminalne hobotnice koja je davno izgubila obraz jer je preko povratničke muke prala novac koji je mogao i trebao vratiti život u popaljena bošnjačka sela. Brojne kuće su obnovljene, ali zjape prazne. U mnoge se nikada niko nije ni planirao vratiti, neke služe kao vikendice, a dio stvarnih povratnika još nikada nije dobio ni adekvatan krov nad glavom.

Tome svjedoči upravo javna kuhinja za bebe kroz ispovijest svojih novih korisnika. Po troje i više djece raste u objektima koji prokišnjavaju, ne zna se da li je gora glad, ili vlaga u kojoj spavaju.
Javna kuhinja za bebe  je još jedna kapitulacija lažnih patriota koji se nikada istinski nisu borili za cjelovitu BiH. Njihovi filmovi su drugačiji od onog francuske autorice. Svojim filmovima oni skrivaju istinu. Za dvadeset godina u RS – u neće biti Bošnjaka. Pomrijet će stari, a generacije koje se budu othranile u javnim kuhinjama neće htjeti da to bude budućnost njihove djece. I ne treba.

Ljudi će se snaći, a gubitnik će biti država. Jedini spas za cjelovitu BiH nije u politikama koje će samo pokazivati mišiće Miloradu Dodiku. Ratovi nikome nisu donijeli dobro, niti se njima mogao uništiti jedan cijeli narod. Dokaz toga su povratnici u RS bez kojima iluzorna postaje priča i o cjelovitosti BiH. Zato su za spas države rješenje jedino mudre i iskrene politike koje znaju i hoće ekonomski osnažiti ljude. Novca je uvijek bilo više od mudrosti i iskrenosti.