Piše: Ana Pejović
Poštovana g-đo Suada Zoronjić
Obraćam Vam se kao građanka Crne Gore sa prebivalištem u Nikšiću, rođena i podignuta u Grudskoj mahali, vaspitana u duhu zajedništva, suživota, međuvjerskog uvažavanja i multinacionalnog slobodarstva. Obraćam Vam se i kao prosvjetna radnica, majka, supruga, sestra, baka, kao unuka sveštenika koja dobro poznaje izvorne vrijednosti hrišćanske, pravoslavne vjere i istoriju svjetskih religija, kao osoba kojoj je antifašizam trajno opredjeljenje, a empatija vrhunsko dobro kojem stremi.
Gospođo Suada, sinoć je Vaša podignuta ruka kojom ste u crnogorskoj Skupštini dali glas izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti, odlučila da nanese neoprostivu uvredu jednoj ponosnoj i časnoj državi koja je svoju identitetsku vertikalu gradila, njegovala, branila i časno pronosila čitav jedan milenijum. Ta država ima svoje multinacionalno blago u koje je Evropa XIX vijeka bila zagledana i ostala zadivljena jer je predstavljala jedinstveni primjer mirne , ratovima i oskudicama osiromašene, ali časne i dostojanstvene zemlje iznikle iz spoja različitih vjera, običaja, tradicija i kultura.
Ta zemlja je i Vaša i moja Crna Gora, suverena i međunarodno priznata država koja je svoju samostalnost obnovila 2006.godine. I Vi ste se Suada sa Vašim sunarodnicima radovali toj majskoj zori. Pokazao je to Plav, i tada i trideset godina ranije kada su se ponosni Crnogorci plavsko-gusinjskog bataljona pod komandom Ferida Šarkinovića, priključili Lovćenskim stražama i stali na branik naše svete planine Lovćena i naše države. Znate li Vi Suada od koga su je branili? Znate li Suada od koga su crnogorskom narodu kroz istoriju dolazile najbrutalnije prijetnje, servirana ubistva, masakri,organizovana paljenja kuća i imanja i zatiranja svega crnogorskog?
Pitajte svoje sunarodnike Suada kako je nakon Berlinskog kongresa i Veljeg rata knjaz Nikola Mirkov Petrović zaustavljao masovno iseljavanje muhadžira iz Crne Gore, kako je molio muslimansko stanovništvo da ostanu i dijele slobodu sa braćom i sestrama, kako je kao dokaz svoje zaštite i ljubavi, i da bi spriječio dalje iseljavanje postavio Mehmeda Askovog Ibričića za prvog kapetana oslobođenog Nikšića, a kao najboljim junacima starom Ahmetu Bauku i mladom Ramu Avdiću, unuku Avdi Ljuce, poklonio konje bijelce.
Pitajte vaše sugrađane Suada da li je srpska žandarmerija sastavljena od Srbijanaca i domicilnih Crnogoroca koji su se prihvatili režimskog oružja Aleksandra Karađorđevića, u Šehovićima i Pavinom Polju, nakon ubistva Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga, za koje su lažno optužili muslimanskog komitu Jusufa Mehonjića, čovjeka koji u to vrijeme nije fizički bio prisutan na tom području, u noći između 9. i 10. novembra 1924. god. u znak osvete ubili i zaklali preko 500 nedužnih, mirnih i većinom siromašnih starosjedioca muškaraca, žena i djece Bošnjaka/inja?
Pročitajte Đilasovu „Besudnu zemlju“, autobiografski roman u kojem sam pisac i to prvi od svih dotadašnjih ćutologa, priznaje da je i njegov otac kao žandarmerijski službenik prisustvovao pokolju Muslimana u Šehovićima. Nađite Suada sarajevsku „Pravdu“ od 24. novembra 1924. godine i pročitajte kako je u jednu žandarmerijsku stanicu u Sandžaku, prvu u pljevaljskom srezu od Šehovića, upala izbezumljena i okrvavljena žena s bebom na grudima, a za njom i dvije druge koje su žandarmima govorile o masakru i ispričale im da je ta žena šenula pameću jer su joj jednomjesečno dijete priklali u naručju. Pitajte za sudbinu Ibra Hasovića, starca od 80 godina kojem su trbuh rasporili i živo meso kidali, Zeća Hadžovića kojem su jezik iščupali, Naja Hodžića, zaklano odojče, Adema Lukača kojeg su opljačkali i ćerali da se krsti, pa pošto je odbio strijeljali.
Ostao je čudom živ, da svedoči o tome Suada, meni, Vama, pokoljenjima. Nakon tog masakra o kojem se preko 80 godina ćutalo i za koji niko, nikada nije odgovarao, naziv Šehovići su promijenili u Tomaševo. Pitate li se ko je to uradio i zašto gospođo Suada. Upravo zbog masakra koji ih je asocirao na osvojenu etničku teritoriju u tim istim Šehovićima,tadašnjem Tomaševu, 1.decembra 1942.godine održana je”Konferencija četničke intelektualne omladine Crne Gore, Boke i Sandžaka” đe su ravnogorski ideolozi govorili o posleratnom uređenju države. Na konferenciji je, između ostalog, zaključeno:
„Na teritoriji buduće države živeti će Samo Srbi, Hrvati i Slovenci. Nacionalnih manjina ne može biti.“
Pročitajte gospođo Suada Instrukciju zloglasnog četničkog ideologa Draže Mihailovića upućenu njihovom vrhovnom vođi Pavlu Đurišiću u kojoj se navodi: „Ciljevi naših odreda jesu: Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa (…)“
Jeste li znali Suada da je već u januaru 1943. godine od strane četničkih formacija izvršen ratni zločin etničkog čišćenja muslimanskog življa u bjelopoljskom srezu i da su najbrojniji stradalnici bili žene i djeca? U 33 bjelopoljska sela zaklano je i izmasakrirano 400 boraca Muslimana koji su se sa ostalim Crnogorcima borili protiv fašizma, i 1000 nedužnih, golorukih žena i djece gospođo Suada.
Krvavi četnički pir etničkog čišćenja Muslimana nastavio se Suada i februaru 1943.godine kada su na području pljevaljskog, čajničkog i fočanskog kraja Mihailovićevi i Đurišićevi vojnici, kolaboracionisti nacističke Njemačke poklali, prema četničkom izvještaju 9200 Muslimana od kojih 1200 muškaraca i 8200 žena i djece. Zašto ste zanemarili surovu istinu o stradanju Rifata Burdžovića Trša u II sv.ratu, gospođo Suada? Ake ste mislili da je taj mladi student i partizanski komandant stradao od ruke Nacista, bili ste u zabludi. I njega su u noći između 2.i 3 oktobra 1942.godine sa dvojicom ratnih drugova, Vladimirom Kneževićem Volođom i Tomašem Žižićem, u selu Trnovo, opština Mrkonjić Grad, u kući Slobodana Pere Jakovljevića, na spavanju zarobili i kod štale zaklali Uroš, Ostoja i Vlado, aktivni četnici, kako ih je nazvao njihov rođeni brat Slobodan Jakovljević. Morali ste to znati Suada ako ste ikada u svojim rukama imali „Almanah“ ili „Glasnik Bihora“.
Ako Vam je ovo gospođo Suada daleka prošlost, zašto se ne sjetiste Srebrnice kada ste u crnogorskom parlamentu dizali svoju ruku podrške srpskoj šovinističkoj Vladi i njenim klerofašističkim ideolozima koji su naumili da sve crnogorske crkve i manastire sagrađene do 1918.godine i njeno sakralno blago otmu od Crnogoraca/ki čiji su ih đedovi i prađedovi gradili. Nije to nikada bila imovina Srpske pravoslavne crkve gospođo Suada. Znate zašto nije mogla i neće nikada biti njihova Suada, zato što je viševjekovna Crnogorska autokefalna crkva samo tri godine nakon nasilne aneksije Crne Gore od strane Srbije koja se zbila 1918.godine, nezakonito ukinuta i stavljena pod patronat Srpske pravoslavne crkve, i zato što je ta Crnogorska pravoslavna crkva jedina crkva vjerujućih Crnogoraca/ki hrišćanske vjeroispovijesti.
Jeste li znali Suada da je tadašnje crnogorsko sveštenstvo trpjelo veliki svetosavski teror propovijedanja vjere zbog čega je moj đed, gospođo Suada, pop Tomaš Perišin Pejović 1926.godine odlučno postao organizator i predśednik Suda časti Bogoslovskog udruženja u štrajku Cetinjske bogoslovije. Ni uticaj najvećih svjetovnih i duhovnih vlasti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije ih mogao primorati na obustavu štrajka, jedinog u istoriji jugoslovenske bogoslovije, do konačnog ispunjavanja zahtijeva – zaštite izvorne hrišćanske vjere bez upliva srpske nacionalističke ideologije, zaštite svih crnogorskih sakralnih objekata i njenog blaga.
Ovaj štrajk gospođo Suada dao je svijetlu generaciju crnogorskih sveštenika od kojih su mnogi pali kao žrtve fašizma. O bespravnom prepisivanju tog crnogorskog vjerskog blaga, koje su naši preci, duhovni i svetovni poglavari vjekovima baštinili, uskoro će govoriti organi zaduženi za pravo i pravdu, pa ne bih više o tome gospođo Suada, jer bićemo ubrzo osviješćeni svjedoci višedecenijske pljačke crnogorskog sakralnog blaga i njene kulturne baštine.
Moram Vas pitati Suada da li ste znali da je Crnogorska pravoslavna crkva uredno registrovana kao vjerska organizacija 2000.godine na Cetinju, a da ta ista Srpska pravoslavna crkva kojoj ste vašim glasom dali legitimitet „države u državi“, odbija da se registruje? Čitajte arhivske i istorijske spise, pa ćete saznati zašto ne žele da se registruju. Dosta ih je pokradeno i uništeno, ali ima ih i u privatnim stanovima, pa će Vam neko od koalicionih partnera pomoći da vam ih preko veze „iznajme“.
Valjda ste i sami bili svjedok, gospođo Suada, da je tamjan Srpske pravoslavne crkve na svim mjestima, đe je ona u ime vjere i srpske nacije propagirala svoju navodnu ugroženost, uvijek mirisao na barut. Pade li vam na um srebrnički genocid iniciran od strane srpskih zločinaca Mladića, Karadžića i Miloševića, pomilovan pričešćem svetosavske klerofašističke bratije koja je pod plaštom mantije i krsta odobravala prolivanje nevine muslimanske, ljudske krvi po bosanskohercegovačkom ratištu?
Zabolje li Vas vapaj majki, sestara, đece i staraca koje su srpske četničke horde pobile i sahranile u nekoliko masovnih grobnica? Gospođo Suada znate li da genocid u Srebrnici nema ni amneziju, niti amnestiju? Ne smije. To se doživotno pamti. 8000 muškaraca i golobradih đetića opominje tu pomahnitalu zločinačku skupinu da utiša svoje velikosrpsko vojevanje. Morali ste ih i vi opomenuti gospođo Suada, ali nijeste.
Vaša je podignuta ruka gospođo Suada za mene i sve ponosne crnogorske potomke stravični simbol „Crne ruke“! Nijeste smjeli sebi toliko nauditi. Neznanje nije sramota. Sramota je saučesništvo u izdaji sopstvene države Suada. Sramota je što ste se oglušili o grobove svog naroda koji je ovu Crnu Goru gradio, branio i hrabrošću pronosio. Sramota je što ste tako neznaveni pljunuli iznad sebe. Pašće na Vas, i na Vaše bližnje Suada, opak grijeh i njegove posljedice. Moraćete se nositi sa tim, ako uopšte imate nešto što se zove savjest. Vjerujem da imate, zato Vam se i obraćam. Ako Vam oproste potomci poklanih i ubijenih stanovnika Šehovića, Pavinog Polja, Plava, Bijelog Polja, Srebrnice i drugih „etničkih enklava“ po kojima su svoj potpis ostavljale krvoločne četničke vojvode aferim ti bilo Suada.
Ja svoj adet neću pogaziti zarad mirnog sna i predaka i potomaka. I ne mogu ti oprostiti „crnu ruku“ Suada dok god u meni antifašizam bude ispisivao stranice trajanja. Crnogorce/ke je novi zakon još više udružio, ali i razgnijevio Suada. Crnogorci/ ke ne brane ćutnjom ratne zločince, njihove odmazde nedužnog življa, ne odobravaju stav Vaših koalicionih i stranačkih kolega da se u Srebrnici nije desio genocid, ne skalpaju oči pred zlodjelima popa Mace Vukojičića i popa Šiljka, ne zataškavaju ubistva, blud, razvrat, pedofiliju i bahanalije klerikalne družine SPC, ne nagrađuju položajima i odlikovanjima osuđene ratne zločince i organizatore državnog udara.
Žao mi je gospođo Suada što ste tako lakovjerno postali antidržavna marioneta i na sebe navukli biljeg izdajnika, vi ste i po rodu i po domu iz čestitih familija. Ne čuva se tako ugled familije i uzor svojim potomcima. No, nijesu svi etički parametri kod pojedinaca jednako podešeni. Nažalost. Sve Vam srećno i veselo bilo, ako može biti!
(Autorka je magistar književnih nauka, članica UBNOR-a i doživotni antifašista)