Odlazak političke aveti bio bi spas za sve u BiH

Piše: Rasim BELKO

U oklopnim vozilima došao je na vlast. Srušio zločinačko - nacionalistički sistem koje je predvodilo ratno rukovodstvo bh. entiteta Republika Srpska. Ubrzo, kao jedini prozapadni i probosanski političar među Srbima u postratnoj BiH postaje miljenik Sarajeva, ali i svjetskih centara moći. 

Zlo maskirano fasadom socijaliste i pokajnika zaposjelo je vlast na 49 posto teritorije BiH. Ubrzo će, pod unutrašnjim pritiskom nacionalizma fasada početi da popušta i puca. Pravo lice Milorada Dodika počelo se nazirati poput kakve zle slutnje. 

Mjeseci, godine i decenije poslije pokazuju koliko je majstor političke ublehe uspio da se maskira. Danas, taj i takav Dodik kontroliše ključne procese u Bosni i Hercegovini, istovremeno ne skrivajući svoje želje za otcjepljenjem entiteta kojim upravlja. 

Vremenom je Dodik, jašući na neskrivenom srpskom nacionalizmu rastao i porastao. U stilu najvećih diktatora, s kakvima se nerijetko i druži, počistio je sve koji su mu se suprotstavljali. 

Ovladao je entitetom i krenuo s udarima na državu. Od početka druge političke faze Milorada Dodika neke mete su konstantne. Među njima primat drže Ured visokog predstavnika (OHR) i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. 

Nije prošla niti jedna godina a da Milorad Dodik nije tražio odlazak Ureda visokog predstavnika. Jer, svjestan je Dodik da u konstelaciji snaga gdje on diktira tempo ova država ima znatno manje šanse. OHR je posljednja prepreka njegovim retrogradnim idejama. 

S druge strane, Ustavni sud je institucija koja mu ne dozvoljava otimanje državnog u korist entitetskog. Ko se sjeća, odluka o poljoprivrednom zemljištu i kvalifikacija da je ono državno ga je uzdrmala toliko da je poprilično bio u psihičkom rastrojstvu. 

Ništa mu lakše ne padaju ni odluke oko euro-atlantskih integracija. Tada smo prvi put vidjeli kako izgleda Dodik suočen s porazom. Njegova nervoza najviše se oslikala u Narodnoj skupštini RS, gdje je tukao mikrofone, a njegov ministar Dragan Lukač narodnog poslanika. 

Osioni politički kabadahija iz Laktaša udarao je i na Sud BiH, Predsjedništvo, Vijeće ministara... Čačkao i po ranama majki Podrinja, Prijedora, Sarajeva...

Negiranje zločina i veličanje zločinaca postali su omiljena hrana Milorada Dodika. 

Dejtonski mirovni sporazum služio je i služi kao najveći oslonac političkog života Milorada Dodika. Uzima šta mu treba, ne poštuje što mu se ne sviđa. Zbog takvog ponašanja Dodik je upisan na crnu listu Sjedinjenih Američkih Država. 

Izolovan od normalnog dijela čovječanstva okrenuo se Rusiji, ali i plaćenicima koji su njemu i entitetu nastalom na zločinu trebali popraviti međunarodni ugled. Pare proćerdao, ali ugled ostao crn ko i lista na koju je upisan. 

I danas, 25 godina poslije rata Dodik je najveća kočnica pokretanja Bosne i Hercegovine. Svaki pokušaj normalizacije, reformi, progresa, Milorad Dodik je zaustavio i zaustavlja. 

Svjestan je laktaški vožd da bi promjene ka boljem životnom standardu i reforme institucija značile kraj njegovog političkog djelovanja. Jer, ko bi glasao za avet iz prošlosti. 

Država Bosna i Hercegovina nije jedina meta rušilačkog puta Milorada Dodika. Entitet u kojeg se zaklinje, narod kojem "želi" napraviti posebnu državu također su mučenici njegovih pohoda. 

Skoro da nema sela i zaseoka, o gradovima da i ne govorimo u koje Milorad Dodik nije doveo svoje prijatelje, domaće i strane tajkune, bolje rečeno kriminalce koje isisavaju veliko bogatstvo i u siromaštvo guraju stanovništvo RS.

Prodao je Dodik svojim političkim mentorima, odnosno njihovim kompanijama skoro sve što je entitet RS mogao prodati. Rijetko koja sedmica prođe a da ih Dodik ne zaduži za milione. 

Siromaštvo je postalo glavna odlika života pod vladavinom Milorada Dodika. Danas Dodik, pod pokrivačom borbe za RS uništava rijeke po RS, prodaje ih istim onim strancima protiv kojih javno govori. 

Posljednje obećanje, za ludom radovanje, je aerodrom u Trebinju. U Trebinju živi Nebojša Vukanović, a jedna njegova poruka možda je i najbolja želja narodima i državi BiH: “Idi Milorade, pokupi bisage u avion i odlazi”. 

Jer, sve nabrojano daje apsolutno pravo da se Dodik može karakterisati kao avet koja visi nad svima nama. 

Za njega povratka u normalu više nema i ne može biti. Postao je opasan po državu i sve njene narode u Bosni i Hercegovini. 

Pitanje je samo koliko će još izdržati prije nego se pojave oklopna vozila slična onima koja ga dovezoše na vlast. 

Politički pakao koji nam kreira svih ovih godina ne zaslužuje ništa manje do odlaska u zaborav. Jer zaborav političke aveti imena Milorad Dodik najveća je kazna njemu, a nagrada nama.