Piše: Rasim Belko
Kako su intelektualni i politički mudraci iz vrha bošnjačkog korpusa počeli s udaljavanjem od identiteta bosanstva, tako je jedan od najvažnijih segmenata tog identiteta - bosanski jezik počeo da nestaje iz službene komunikacije.
Dvije akademije a bošnjaci bez jezika. Jedna je ona sarajevska Akademija nauka i umjetnosti BiH, rekao bih i jedina naša. Druga je Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, eksteritorijalna akademska organizacija, za koju i njeni članovi tvrde da nije pronašla put do kulturnog bića Bošnjaka.
Potpuno identično kako što ni ANU BiH nije pronašla put do bošnjačkog političkog vodstva. Dvije akademije, a sve više duduka na mjestu odlučivanja. Direktna posljedica takvog načina djelovanja je progon bosanskog jezika. Ne govorim o progonu iz etnički srpskih i hrvatskih krajeva.
Govorim o progonu iz bošnjačkog korpusa i sistem.
Kada su Milorad Dodik i ini njemu podređeni egzekutori, bošnjačkoj djeci u Republici Srpskoj zabranjivali pravo da uče i govore svoj - bosanski jezik, sarajevske političke mule stvarale su sliku kako tobože oni brane bosanski jezik. A više su ga branile himalajske Šerpe nego sarajevske mule.
A onda je, malo po malo, bosanski jezik počeo nestajati iz institucija u Sarajevu, Mostaru i drugim gradovima gdje je bošnjački etnos u većini. Poseban je problem što je Ustavom zagarantovani jezik Bošnjaka kao konstitutivnog naroda nestao iz upotrebe u državnim institucijama.
Srpsko-hrvatski se vratio na scenu. Modificiran nekih hercegovačkim hrvatskim, ali je sve zajedno bilo dovoljno da se bosanski jezik potisne u zapećak. Zapravo, da se eliminiše.
Silni sarajevski minderaši, razni akademski demagozi i dvije akademije nauka potpuno slijepe i nijeme na činjenicu da jezik kojim govore nestaje iz upotrebe.
Šute i SDA, SDP, Našu stranku to ni ne dotiče, šuti i jedan od finansijera BANU-a Elmedin Konaković, ali i svi drugi politički cirkusanti mirni su na nestajanje jednog od ključnih simbola ove države, ali i Bošnjaka.
Reagovala Patria, ali mi smo samo novinari. Uspjeli dobiti srpski ili hrvatski jezik na ćirilici i latinici. Neko se u Vijeću ministara dosjetio da nam to poturi u zamjenu za bosanski jezik.
Jezik je zagarantovano pravo, nema rasprave niti dogovora. Ali jezik je sve su prilike postao sitan novac za potkusurivanje sitnih političkih igrača.
I tako u nedogled.
A kabineti Tegeltija, Košaraca, Gudeljević i sličnih ne prestaju s provođenjem antibosanske politike i neutralisanjem bosanskog jezika.
Iz dana u dan, saopćenja na srpskom dolaze u formatu latinica i ćirilica, a saopćenja na hrvatskom dolaze isključivo na hrvatskom. Bosanski jezik nestao iz Bosne i Hercegovine.
Zašto? Ko je kriv?
Zato što su politička previranja oko političkog plijena u bošnjačkom korpusu odavno prerasla sve mjere i granice, pa ne vide dalje od fotelja i interesa svoje političke i interesne opcije.
O krivici za sve manje bosanskog jezika u bošnjačkom etničkom tkivu mogli bismo govoriti kao o problemu cijelog etno kolektiva.
Jer, ostati bez jezika je početak kraja, onaj put u nestanak obećan još 90-ih godina. Samo što ovaj put niko neće moći kriviti druge za takvo stanje.
Jer ko nam je kriv što biramo političke mule koje jedva da znaju govoriti, a mi bi da nam brane pravo na jezik. Ko nam je kriv što nam je medijski prostor ispunjen srpsko-hrvatskim jezikom.
Koga da krivimo što nam svako može pisati pravopis i svašta napisati u tom pravopisu.
Krivi ste vi, vi ste ih pustili!