EDIN URJAN KUKAVICA U ime oca

Piše: Edin Urjan Kukavica

Nikada niko neće moći procijeniti političku, etičku, moralnu i svaku drugu zamislivu štetu koju je (muš)afera „Asimagate“ nanijela Bošnjacima i muslimanima Bosne i Hercegovine. Dio će možda, biti vidljiv na izborima u oktobru ove, a drugi dio u oktobru 2022. godine. No, ni to nije pouzdan pokazatelj. S jedne strane, da je izborima moguće bilo šta promijeniti nikada nam ne bi dopustili da glasamo, a sa druge... pa, za Boga Miloga, ima li još ikoga da misli da su bilo koji izbori do sada, regularni i vjerodostojan iskaz volje naroda?

Politička šteta – kako god i koliko god ona predstavnički i zastupnički bila sanirana – je nesaglediva i nesamjerljiva: bošnjački politički predstavnici u svom nacionalnom korpusu, ako su je do sada i imali, nikada više neće uživati bilo kakvu ozbiljnost, a kamoli vjerodostojnost i relevantnost. Nema više tog „dodika“ i tog „čovića“, koji će svojim destruktivnim djelovanjem moći dovoljno ozbiljno zamagliti sramotu nanesenu navodnoj bosanskohercegovačkoj politici najveće i najbrojnije stranke u Bošnjaka, ni tog vitalnog nacionalnog interesa koji će biti ozbiljno shvaćen, nema tog bošnjačkog političara koji neće biti izvrgnut podsmijehu, nema tog poteza ni događaja pa ni virusa – osim rata(!) – koji će zasjeniti blamažu, omalovažavanje i uvredu nanesene svakom iole čestitom čovjeku, bio on Bošnjak ili bilo šta drugo.

Etičku štetu procjenjivat će – ako je bude procjenjivala – Islamska zajednica. Koliko god da je smetalo i paralo uši besmisleno bespotrebno „selamanje“ ovo zazivanje Boga, Uzvišenog, pri bilo kakvom – sada se pokazalo i otvoreno kriminalnom činu – bez ikakve sumnje stavilo je ne kamen, nego batinu u ruke – svima onima koji su se ikada protivili bilo kakvoj, a kamoli ovako bahatoj, nepristojnoj i primitivnoj religizaciji. I uopće neće biti čudo ako se svi oni ne udruže protiv i da pritom, uopće ne pretjeraju ni u verbalnoj osudi niti da budu krivi za bilo koji politički i svaki drugi potez. Alibi za svaku vrstu djelovanja dalo im je upravo bahato, nepristojno i primitivno ponašanje onih koji su
nastupali i istupali bilo u ime vjere ili pak, s vjerskim službenicima u zaleđu. A moralna šteta je ali, samo proporcionalno, usporediva samo sa onom koju je svojim šovinističkim postovima na društvenim mrežama poluanonimna narodna zasupnica u sarajevskoj kantonalnoj skupštini nanijela svim pokrivenim ženama.

To, zasigurno, znaju samo pokrivene žene i njihovi najbliži srodnici. Nije se, istini za volju, bošnjačka politička elita naročito ni trudila ni izbjeći ni preduprijediti štetu, naročito u zadnih pet do sedam godina. Uzroka i razloga za ovakav razvoj i vrhunac događanja je više nego što ih bilo koji novinarski tekst može podnijeti. Najblaže rečeno nejasnoj ideološkoj, neuvjerljivoj državotvornoj, upitnoj rodbinsko-kadrovskoj, sumnjivoj ekonomsko-privatizacijskoj, ispraznoj egoistično-liderskoj ... politici uzaludno je bilo govoriti: sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli!

Nenabrojivo je mnoštvo pitanja koja se sama postavljaju; vrijedi izdvojiti dva. Prvo je: Je li doista, vrijedilo, da ne kažem je li se isplatilo? Nekoliko se ljudi obogatilo, nešto više doživjelo ispunjenje sna da ne živi „na zemlji“ i „od zemlje“, mnogo više kupilo auta i još štošta... Mnoštvo nekih koji se nikada nisu pitali ni za šta pitaju se za „državne stvari“ no, ni to nije pomoglo ... emancipacija se završila sa učenjem vezanja kravate; sve ostalo ostalo im je na razini istjerivanja nogama iz zemljoradničke zadruge. Nažalost, ni to ih nije ni opametilo, a kamoli emancipiralo. 

Drugo pitanje je: Šta bi na sve ovo rekao rahmetli Alija? 

„Ako nema Boga, sve je dozvoljeno.“ ("Moj bijeg u slobodu", 1999.) „Dobrog kršćanina više cijenim nego hrđavo g muslimana. Ne mogu braniti nešto samo zato što je muslimansko (a nije islamsko) niti ignorisati neko dobro samo zato što je tuđe.“ ("Moj bijeg u slobodu", 1999.) „... ono što dolazi, krajnje su nejednakosti – imat ćete bogataša, ratnih profitera koji će, da upotrijebim taj ovdje potpuno opravdani izraz, eksploatirati onaj obični svijet koji neće imati posla. A onda, naravno, neizbježna pitanja pravde i nepravde. Dakle, vi koji ćete morati da vodite ovaj narod u miru dobro se spremite za to! Neka nam je Bog na pomoći.“ (Konvencija SDA u Sarajevu, 25. marta 1994. objavljeno u knjizi 'Čudo bosanskog otpora', Odabrani govori, intervjui, izjave (decembar 1993 – decembar 1994)” „Niko ne može imati dvije ili više funkcija koje po opisu ili svojoj prirodi zahtijevaju cjelodnevni angažman (puno radno vrijeme i stalni radni odnos).

To je do sada ponekad bio slučaj. Izuzetak mogu biti samo profesori univerziteta za ograničen broj sati. Niko ne može imati pune plate za dvije funkcije, što je također bio slučaj. Lice koje ima (ili član njegove uže porodice ima) privatnu firmu, ne može biti ni na kakvoj važnoj državnoj funkciji. Neka se bavi firmom. Ne treba dozvoliti da pojedinci budu u upravnim odborima više firmi ili ustanova. Također, bilo bi korisno da se u upravne odbore angažuju i penzioneri, stručnjaci iz odgovarajućih oblasti koji imaju vremena, a i iskustva da pomognu izvršnim organima u proučavanju nekih…. Treba preispitati ponašanje direktora nekih firmi kada je u pitanju zapošljavanje boraca. Na svojim mjestima ne mogu ostati oni koji nisu zapošljavali borce, a mogli su.

Na funkcije predložite borce (borbene ljude koji imaju svoje stavove i brane ih), a ne činovnike.“ (Obraćanje odborima i kadrovskim komisijama SDA, 20. oktobra 1998. godine iz Sarajeva) „Gurajte te ljude iz stranke. I, kada je riječ o otvaranju stranke (otvaranju SDA prema novim članovima), nemojte ostavljati toliko vrata otvorena da nam se i nepošteni ne bi uvukli unutra. Mislim da u tom pravcu nismo imali kriterija, i opravdano nas nekada ruže, kritikuju, pokušavaju da ubiru političke poene, pa kažu da je taj i taj čovjek u SDA.“ (12. januar 1994.)

„Poslušao sam je, jer sam znao da je upravu. Malo ljudi može odbraniti dušu kad uđe u politiku. Vlast ih opije i ne mogu ih ni najrođeniji prepoznati.“ (prema kolumni Seada Omeragića, krajem 2015, za NAP, Alija Izetbegović mu je izrekao ovu rečenicu davne 1992. komentarišući negodovanje jedne starije Bošnjakinje koja nije željela da joj sin bude ministar) Ovako je govorio Alija. Drugim riječima, nasreću ili nažalost, već je rekao. I zapisano je ali ljudi ne vole da čitaju. Koliko se ja razumijem u politiku, puteve i Bosnu i Hercegovinu... odnosno, što se mene tiče u ovih nekoliko kratkih citata sadržan je „Alijin put“. Sva pitanja koja možemo i ne moramo postaviti mogla bi stati u samo jedno: Koliko ima Alije Izetbegovića u bošnjačkoj i bosanskoj politici 2020. godine?

Daleko od toga da Bošnjacima ne treba njihova stranka... naravno da treba. Daleko od toga da Bošnjacima ne trebaju nacionalne institucije... naravno da trebaju. Daleko od toga da Bošnjacima muslimanima ne treba središnja vjerska institucija... naravno da treba. Ali, niti jedna od spomenutih instanci u ovom obliku, u ovoj funkciji, u ovom kapacitetu i u ovakve kakve su! Zašto? Zato što sve ove institucije i organizacije smatraju da narod postoji samo zato da njima osigura položaje, funkcije i utjecaj odnosno, vlast i moć, a ne da oni postoje da bi narod poveli ka afirmaciji, napretku i boljitku. Ni sam ne znam koliko sam puta napisao: poistovijetitu stranku, zajednicu, bilo koju organizaciju sa narodom pogubno je do mjere da se graniči sa kolektivnim suicidom.

Sudbina bilo koje organizacije – a naročito političke – uglavnom je jednokratna, privremena, kratkotrajna i neizvjesna... stranka može nastati i nestati, rasformirati ili transformirati, biti u vlasti ili preći u opoziciju... a sudbina naroda ne bi smjela biti predmetom takvih oscilacija. 

I nipošto ne bi smjela biti prepuštena volji jednog čovjeka.