O slobodama i ukusima se ne raspravlja

Piše: Edin Urjan Kukavica

Priznajem da mi u vezi sa ovim LGBTIQ problemom još uvijek ništa nije jasno, od akronima (čini mi se da svakih šest mjeseci dobija još po jedno slovo) preko zastave (sa istom ili sličnom su u ratu dolazili neki italijanski humanitarci) do čisto praktičnih stvari tipa zašto od dva muškarca jedan mora glumiti ženu, a od dvije žene jedna po pravilu glumi muškarca... kad već imaju gotove žene koje umiju idealno glumiti žene i gotovi muškarci koji savršeno umiju glumiti prave muškarčine. Pretpostavljam da bi moju zbunjenost znakovito umanjilo priznanje gorespomenutih da u svim kućama ustvari, glavnu riječ vode žene ali, budući da nema tog Balkanca koji će to priznati – ni javno ni tajno – haman ću ostati doživotni predsjednik i jedini član Udruženja / Udruge građana papučara Bosne i Hercegovine jedne od rijetkih nevladinih organizacija koje nisu na budžetu nijednog ministarstva na bilo kojoj razini vlasti jer, moram priznati, koliko god da je udruženje politički značajno, malo je to glasova da bi ga se finansiralo državnim parama. Doduše, multinacionalno je, čak internacionalno i građansko pa niko nema interesa da u njega investira.

Nadalje, priznajem da sam sličnih problema imao i sa drugim skraćenicama tipa BG dok mi nisu objasnili da je riječ o braći Gibb ali do danas mi nije jasno kako i zašto je jedan od njih – ili su sva trojica – pjevali iz falseta ili u falsetu... Ili, naprimjer zašto su pripadnici muzičke skupine Village People obučeni u isključivo u uniforme za muškarčine. Kakogod, pri čistoj svijesti i savjesti, svojevoljno odabrao sam ostati neinformiran.

Bilo kako bilo, sretan sam da su se među našim, pretpostavljam patrijarhalno odgojenim političarima i intelektualcima našao jedan, mali ali nipošto beznačajan broj njih koji su prestali okretati leđa i spremno su se suočili sa navedenim problemom koliko god on velik bio. Žao mi je što među njima nema onih koje proziva otišli predstavnik OSCE-a BB (a nije Brigitte Bardot, nemam ništa protiv da bude ako hoće, sloboda je presveto i neotuđivo pravo ali ne bi bilo loše da uz prava ide i malo odgovornosti). No, šta je tu je.

Kad već spomenusmo BB i političare koliko god mi je žao što moje gorespomenuto UG nema novaca ni u ministarstvu za manjine (imamo li mi manjine i njihova prava i u jednom ministarstvu ili samo većine imaju prava), još mi je žalivije što međunarodni političari odlaze sa porukama sa kojima su trebali doći (sve ovo što je BB zaključio na kraju mandata piše u slikovnici za predškolski uzrast, popularnom priručnik „Bosna i Hercegovina za glupane“, a ima i u prijevodu na međunarodni jezik Bosnia and Herzegovina for dummies) ali mi je ipak najžalivije što još uvijek nemamo kritičnu masu političara, javnih, kulturnih i akademskih djelatnika i „običnih“ građana koji su radi i spremni pobrinuti se za probleme većine.

Jedan od takvih problema je i semantičko-sintaksičkim greškama koje se kriju u često korištenim i potpuno nejasnim i logički neobjašnjivim floskulama većine stranaka na političkom prizorištu Bosne i Hercegovine poput: „moralni pobjednik/ca izbora“?! Šta bi o trebalo značiti u zemlji sa dokumentirano najvećim stupnjem opće korupcije (pokvarenosti) u Europi? Ili, da je stranka pobjednica izbora, a nije u vlasti?! Prihvatam, domaći političari – dokle god su nacionalno osviješteni(?!) mogu biti i neobrazovani, i neinformirani, i glupi, i bezobrazni, i bezobzirni, čak neprijatelji zemlje kojom rukovode... sve je to ovdje normalno, čak poželjno, ali ne prihvatam da to moraju biti i ovdje stacionirani predstavnici međunarodnih organizacija jer ipak, oni predstavljaju kremu međunarodne diplomacije. Doduše, ne zvuči baš normalno ni da na čelu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi stoji / sjedi američki diplomata ali, ipak... od karijernih diplomata bi se očekivalo da prije dolaska u neku zemlju pročitaju makar slikovnicu o njoj.

Kažem, domaći političari mogu biti neinformirani, nebrazovani, nenačitani, neznalice, ignoranti sa znanjem s kojim ne bi lahko završili srednju školu a kamoli fakultet, dogovoriti da im ozbiljni stručnjaci napišu magisterije i doktorate i potom postati naprimjer, ministri obrazovanja i krojiti i diktirati obrazovnu politiku, praviti reforme u oblastima sa kojima nemaju blage, a kamoli stručne i znanstvene veze, nanositi štetu čije će posljedice poslije njihovog mandata trpiti generacije učenika i studenata, pritom ucjenjivati svoje neusporedivo uglednije kolege da za neki grant koji ih svakako sljeduje na svoje naučne radove koji se objavljuju u referentnim stručnim časopisima stave i njihova imena i tako sticati reference koje niko osim njih ne može imati, sricati i izmucavati pojmove za koje nisu sigurni ni šta znače i upotrebljavati ih u potpuno pogrešnim kontekstima, mogu imati – odnosno, nemati – rječnik od stotinjak riječi dostatan samo za „deset u pola s puno luka“ ili „pola kile krompirače i jogurt“, ali nipošto za jelovnik iole otmjenijeg restorana, na studijska putovanja voditi ljubavnice, preprodavati gorivo iz službenih automobila i još stotinu čuda kojih se može dosjetiti samo kad si ministar... i da ih za to i zbog toga niko ne smije reći ni riječ, a kamoli ih povući za rukav i pozvati na bilo kakvu odgovornost.

Mogu biti ginekolozi i stručnjaci za europske integracije, veterinari koji se razumiju u kulturu i teatar, najobičniji pederi koji se pretvaraju da su ugledni proktolozi, školovani vjerski službenici a ponašati se kao da nikad za Boga nisu ni čuli, a kamoli (u) Njega povjerovali, arhitekte koji nikada nisu ništa projektovali, policajci stručnjaci za makroekonomiju, provincijski međaški advokati koji jedva govore maternji jezik i stručnjaci za anglosaksonsko i međunarodno pravo, seoske varalice, zgubidani i probisvjeti i ministri civilnih poslova, šverceri i zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa, svakovrsni hohštapleri i skupštinski zastupnici i članovi komisija za ekologiju i kontrolu rada obavještajne zajednice, potpuni anonimusi sa izvrsnim poznavanjem psihologije masa i još boljim poznavanjem korištenja društvenih mreža u svrhu vlastite promocije, zaštite stranke i psihološko ratovanje.

Dokle god su naši... ne smiju se dirati, ne smije im se uskraćivati samopritvrđeno pravo na samonahodeće raspolaganje općinskom imovinom, njihove se odluke i djela ne mogu preispitivati, njihove su transakcije „ispod žita“ sveta djela za koja odgovaraju samo Bogu i Sudu časti svoje partije, zabranjeno je utvrđivanja porijekla ne samo njihove nego i predratne, ratne i naročito poratne imovine njihovih najdaljih rođaka, novinari im ne smiju postavljati pitanja za koja znaju da ne mogu ili ne znaju na njih odgovoriti, svaki napad na njih je napad na narod, naciju i državu, a svetogrdne geste poput pokazivanja srednjeg prsta koloni vozila sa zatamnjem staklima pod svjetlucajućom pratnjom koja prijet s ceste zgurati svakoga ko se ne skloni na vrijeme, ima se najstrožije sankcionirati tako da ni gluhonijemi više nisu slobodni komunicirati svojim znakovnim jezikim... bilo ko bi ih mogao pogrešno shvatiti, protumačiti i optužiti za vrijeđanje nacionalnih osjećaja ovih ili onih.

Njihova djeca mogu studirati u inostranstvima, žene im mogu upravljati općinama i institucijama, čak biti zaposlene u njima a da niko ne zna niti smije pitati šta rade a kamoli kolika im je plata, rođaci i rodice ne mogu biti nezaposleni jer se to protivi seoskom adetu, naplaćivat će putne troškove i dnevnice ne samo za putovanja na koja nikada nisu (ot)išli nego i za odlazak u svoja rodna mjesta i posjetu prijateljima i rodbini koji još nisu zaposleni u državnoj službi i preduzećima...... i tako dalje. Mi ćemo ih uporno pokušavati humanizirati dajući njihovom zlu ljudsko lice kakvo ponekad pokažu pred izbore, a oni će to jednako uporno odbijati iz dana u dan pokazujući nam kako je to loša ideja i kako smo mi doista, loši i nezahvalni podanici jer sve su to glasine, neprovjerene priče, poluinformacije koje dolaze odnekud niotkud, a šire ih narodni i nacionalni neprijatelji iz njihovog i drugih naroda u svrhu ove ili one kampanje...

Nemoguće je nabrojati šta se u ovoj zemlji izdogađalo od zadnjih izbora naovamo. Teško je čak, samo spomenuti sve što se dogodilo u posljednjih mjesec ili nešto malo više dana, a što bi moglo stati pod naslov antidržavnih djela, činova i akata i separatističkih poteza... Sigurno je da je toga bilo neusporedivo više nego što je potrebno da pola stranačke državne administracije završi u zatvorima sa vrlo ozbiljnim optužbama koje po svemu zaudaraju na 1991. ili 1992. godinu, a zbog kakvih se – u normalnim zemljama – ide ili na dugogodišnju robiju ili u egzil u inostranstvo (oboje sa malim šansama za skoriji povratak u javni život). Činjenica da niko ozbiljan nije pomakao ni prstom da se akteri skarednih događanja pozovu na ozbiljnu odgovornost govori u prilog nekolicini nimalo lijepih teza i zaključaka: 1. da je prag tolerancije prema bilo čemu učinjenom u javnom diskursu opasno, baš opasno visok; 2. da ne postoji nikakav instrument kojim bi se bilo ko od javnih govornika pozvao na odgovornost za učinjeno djelo ako već ne postoji nikakva odgovornost za izgovorenu riječ – bila ona obična glupost, falsificiran ili izmišljen podatak ili poziv na otcjepljenje; 3. da je nama sve manje stalo i do zemlje i do države jer smo, vjerovatno i jedno i drugo identificirali sa političkim i stranačkim... teško je reći elitama...

No, možda je za početak dovoljno da ima i takvih političara i javnih, kulturnih i akademskih djelatnika i „običnih“ građana koji ne samo da su spremni suočiti se sa problemima manjina, naročito ili zasad LGBTIQ, nego su radi izići i stati i na čelo i na začelje parade... O slobodama i ukusima se ne raspravlja.