Članek

Kako su izgledala priznanja i pokajanja za zločine u BiH

Šta je sa priznanjem krivice za najteže zločine protiv čovječnosti i zločin genocida nad bošnjačkim narodom? U medijima Srbije i RS-a, te u medijima u Zagrebu, se od kraja rata pa do danas ne piše o z

SARAJEVO, (Patria) - Šta je sa priznanjem krivice za najteže zločine protiv čovječnosti i zločin genocida nad bošnjačkim narodom? U medijima Srbije i RS-a, te u medijima u Zagrebu, se od kraja rata pa do danas ne piše o zločinima u BiH. Javnost u Srbiji i Hrvatskoj ne zna kakve su grozote počinjene od režima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana.

Pojedinačna priznanja i pokajanja su se, uglavnom, odigravala pred Tribunalom u Hagu. Među prvima se javno pokajao Tihomir Blaškić: „Izražavam žaljenje za sve žrtve ovoga rata, pogotovu za muslimansko-bošnjačke žrtve, koje su ubijene od HVO-a“.         

“Ja ću biti sretan da odem da se poklonim tim žrtvama. Ja sam im se poklonio i u Haškom sudu. I ja ću sigurno otići ako mi Bog daruje toliko vremena života, osim ukoliko se preživjele žrtve ahmićkog zločina s tim se ne budu slagale”, rekao je u ljeto 2004. godine Blaškić.

Pa ipak, dočekan je u augustu 2004. u Hrvatskoj od mase kao pobjednik i taj je doček prihvatio s veseljem i slavljenički, bez iskazivanja savjesti. Sva krivica prebačena je na Darija Kordića, koji jeste bio stvarni naredbodavac zločina u srednjoj Bosni. Ali, kada se Kordić vratio u Zagreb nakon zatvorske kazne, na aerodromu Pleso u Zagrebu dočekala ga je politička svita HDZ-a BiH i rulja se gurala i gušila da ga dodirne. Već tu je Kordić je proglašen nevinim pa, čak, i svecem. O kakvoj se osobi radi pokazao je kada je rekao prisutnim da on „oprašta svima“. Žrtve niko od prisutnih na aerodromu nije ni spomenuo.

Milan Babić, šef Kninske krajine, na suđenju u Hagu, izvinio se Hrvatima kada je shvatio svoju bijednu ulogu: „Sramim se i duboko kajem zbog zločina u kojima sam sudjelovao. Molim braću Hrvate da oproste braći Srbima.“

Kada je trebao izići na suđenje kao svjedok pokajnik u procesu protiv Miloševića, pronađen je obješen u ćeliji Ševeningena. Babić je u svojim intervjuima otvoreno i hrabro govorio o ratnim dogovorima Miloševića i Tuđmana, čemu je bio svjedok, te o predaji i prodaji Kninske krajine.           

Dragan Nikolić je optužen za zločine u Vlasenici, gdje je bio komandant užasnog logora Sušica. Radi se o surovom ubici i silovatelju, koji je osuđen za devet ubistava, za teška mučenja u 4 slučaja i za višestruka silovanja. Sudije su utvrdile da je uživao u zločinima, ponašao se prema logorašima kao prema roblju.  Pa ipak, nakon što je iskazao kajanje kazna mu je smanjena. Ni jednog slova u srbijanskim medijima nije se moglo pročitati o zločinima „pokajnika“ Nikolića.     

Dragan Obrenović, optužen za genocid u Srebrenici se dogovorio sa tužiteljem, priznao zločine i pokajao se. Sarađivao je sa Tužilaštvom dajući dragocjene podatke, kao u ostalom i svi koji su se pokajali. Dobio je 17 godina zatvora. 

Priznanje pred Tribunalom je izrekao i Dražen Erdemović. Radi se o pripadniku streljačkog voda u Srebrenici, koji je priznao ubistvo oko hiljadu Bošnjaka. On je u više navrata zaplakao pred sudom. To je svjedok koji je praktično tajno prebačen iz Beograda u Tribunal. Osuđen je na pet godina zatvora. Ispostavilo se da je za svakog ubijenog kažnjen sa po dan i po zatvora. Samo opoziciono beogradsko „Vreme“ bavilo se djelimično zločinom Erdemovića i njegovih u Srebrenici.      

Admiral Miodrag Jokić, koji je učestvovao  u opsadi Dubrovnika, priznao je krivicu i javno se pokajao. Osuđen je na sedam godina zatvora. 

Biljana Plavšić je, suočena sa brojnim dokazima, video i foto snimcima najgorih zločina, pročitala priznanje krivice. Iako je za srbijanske medije mnogo kasnije izjavila da je priznala krivicu da bi dobila blažu kaznu, Biljana Plavšić je priznala da su se zločini opisani u optužnici protiv nje i Momčila Krajišnika zaista dogodili i da su počinjeni u okviru "rasprostranjenog i sistematskog napada na civilno stanovništvo", u kojem je ona učestvovala "svjesno" i "sa diskriminativnom namjerom".

Plavšić je izrazila "potpuno i bezuslovno žaljenje" žaljenje zbog svih nevinih žrtava u ratu u Bosni i Hercegovini i prihvatila je ličnu odgovornost za zločine koji joj se stavljaju na teret. 

Do sada je javnost i u Srbiji i u Hrvatskoj ostala uskraćena za istinu i stvarne razmjere užasnih zločina počinjenih nad Bošnjacima. Mediji u Srbiji i Hrvatskoj i danas pišu kao da su Bošnjaci zločinci a ne apsolutne žrtve proteklog rata, što je najgora vrsta historijskog revizionizma koja se u svijetu dogodila žrtvama. Danas je jedino pitanje: Kojom metodom Tribunal u Hagu ili nasljednik u vidu Rezidualnog mehanizma za međunarodne krivične sudove, može natjerati javnosti u Srbiji i Hrvatskoj da konačno otvore pitanje najtežih zločina koje su počinili režimi Miloševića i Tuđmana nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.        

Od svih političara je jedino dr. Novak Kilibarda, lider jedne manje nacionalističke stranke u Crnoj Gori u vrijeme rata, uputio javno izvinjenje i molbu Bošnjacima za oprost. Dr. Kilibarda ničim nije natjeran na takve izjave. Svi kasniji javni istupi dr. Kilibarde išli su u tom pravcu pokajanja i ispravljanja nepravde prema Bošnjaicma.

Nismo dobili Vilija Branta ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Ovo su uglavnom bili iznuđeni iskazi na sudskim procesima pred Tribunalom. Nigdje nije bilo istinskog pokajanja za napravljene zločine osim u Tribunalu u Hagu. Negiranje presuđenih zločina, negiranje je i međunarodne pravde. Negiranje zločina je novo ubijanje žrtava. Ono je svakodnevno i u Srbiji i u Hrvatskoj.   

(S.Omeragić)           

#BiH