Članek

Haški tribunal – dostignuća i nedostaci

Haški tribunal – dostignuća i nedostaci

Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) ustanovljen je rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija 1993. sa zadatkom izvođenja pred Tribunal osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnoga humanitarnoga prava na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. s ciljem doprinošenja ponovnoj uspostavi međunarodnoga mira i sigurnosti, odnosno uspostavljaju i održavanju mira u regionu, što i jeste primarna zadaća Vijeća sigurnosti UN kao izvršno-političkoga organa ove univerzalne međunarodne organizacije. Svjedoci smo da utemeljenje ICTY nije istodobno značilo zaustavljanje oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, no, držim, da te 1993. otpočinje međunarodnopravna borba protiv nekažnjivosti za najteže međunarodne zločine.

S druge strane, ne treba idealizirati međunarodne institucije, pa tako ni ICTY. On je izraz jednoga vremena. Nije sudio na temelju apstraktnih već na temelju konkretnih ili manje konkretnih međunarodnopravnih normi koje su predstavljale određeno dostignuće međunarodnoga krivičnoga i humanitarnoga prava. Generalno uzevši, pravo je izraz društvenih odnosa – tako je i međunarodno pravo posljedica međunarodnih odnosa, posebno onih međudržavnih, u kojima veliku ulogu igraju partikularni interesi država.     

ICTY bio je stoga prvi privremeni međunarodni krivični tribunal poslije nirnberških suđenja i tokijskoga sudskoga procesa. Imao je doista mnogobrojna dostignuća u svojih punih 24 godine rada. Ističem činjenicu da se glavari država ili predsjednici vlada više nisu mogli pozivati na svoj službeni položaj kao osnov za oslobađanje od krivične odgovornosti ili umanjenje krivične sankcije. Dakle, čelnici država se nisu mogli pozivati na činjenicu da njihov položaj predstavlja izuzeće od krivične sudbenosti nekoga međunarodnog sudišta. Jednako tako, osoba koja je djelovala prema zapovijedi svoje vlade ili pretpostavljenoga, nije se mogla pozivati da ju ta činjenica oslobađa od odgovornosti prema međunarodnome pravu, ukoliko je ona imala mogućnost moralnoga izbora – poštivanje ovoga načela je bilo posebno vidljivo u predmetu Erdemović.

ICTY je doprinio svojevrsnome daljnjem razvoju instituta komandne ili zapovjedne odgovornosti kao posebnoga oblika krivične odgovornosti. Ovaj institut je možda posebno elaboriran u predmetu Čelebići. Postavljena je kumulacija elemenata, a među njima ističem standard efektivne kontrole nadređenoga nad podređenim.

Nadalje, udruženi zločinački pothvat, iako nije novi institut u pravu, koristio se i u ranijem razdoblju kao „zajednički cilj“, izravno je definiran tek u predmetu Tadić 1999. Da se visokim dužnosnicima ne bi sudilo kao saučesnicima, tj. podstrekačima ili pomagačima, što je niža razine krivične odgovornosti od izravnoga učinjenja, to je uvedena navedena pravna konstrukcija s ciljem da se svakome pojedincu sudi za njegov osobni doprinos u ostvarenju zajedničkoga plana, svrhe ili namjere, a sve na temelju individualne krivične odgovornosti. Ovaj institut, kao poseban način izvršenja zločina, a ne kao poseban zločin, obuhvata samo one osobe koje su bile na najvišim pozicijama u vrijeme činjenja međunarodnih zločina. Otuda je presuda Žalbenoga vijeća ICTY u predmetu Prlić et al. znakovita budući da je dokazan udruženi zločinački pothvat čelnika HVO i HZHB te čelnika Republike Hrvatske.

Rješavajući kao prethodno pravno pitanje, Tribunal se u više predmeta očitovao o pravnome karakteru oružanoga sukoba u Bosni i Hercegovini, sa zaključkom da se radilo o međunarodnome oružanome sukobu i u odnosu na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju (predmeti Tadić (Žalbeno, 1999), Čelebići), i u odnosu na Republiku Hrvatsku (predmeti Aleksovski, Blaškić, Rajić, Kordić i Čerkez, Prlić et al). Iako ICTY nije bio nadležan za zločin agresije, odn. vođenja agresivnoga ili napadačkoga rata, kao zločina protiv mira, i nije bio nadležan suditi državama, kao međunarodnopravnim osobama, pravni karakter rata u BiH se imao riješiti kako bi se eventualno mogla donijeti osuda za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949, međunarodni zločin koji se može izvršiti jedino u vrijeme trajanja međunarodnoga oružanoga sukoba. Za predmetne svrhe, ICTY je prihvatio test sveukupne, generalne ili opće kontrole jedne države nad snagama u onoj drugoj, nije slijedio test efektivne kontrole (zahtjev da kontrolirate i nadzirete svaku pojedinačnu vojnu operaciju) kakvu je razvio Međunarodni sud u Den Haagu, sudište koje sudi isključivo državama.

Istovremeno, mnoge su žrtve i njihova svjedočenja imala ključnu ulogu u dokazivanju počinjenja međunarodnih zločina i dosuđivanju individualne krivične odgovornosti za njihovo planiranje, pripremu i počinjenje. Glas žrtava se čuo u sudnicama Tribunala. Služba za svjedoke i žrtve Tribunala je činila važan posao.

Tribunal je procesuirao silovanja i druga seksualna nasilja. Po prvi puta je istaknuto da silovanje može potpadati pod mučenje kao jedan od oblika zločina protiv čovječnosti. Isto tako, sestrinski tribunal za Ruandu (utemeljen godinu dana kasnije, 1994) je u nekoliko predmeta bio pravnoga rasuđivanja da se silovanje može uzeti kao sredstvo izvršenja zločina genocida, ukoliko dakako postoji ta specifična, genocidna namjera. Tribunal je, također, još u predmetu Tadić, raspravljao i o seksualnim deliktima učinjenim nad muškarcima na području Prijedora.

Dokazivanje genocidne namjere nije tražilo postojanje pisanoga traga. Namjera se mogla zaključiti i posredno, iz jedinstvenoga obrasca djelovanja snaga na terenu, poglavito u razmjerima i intenzitetu činjenja zločina nad zaštićenom skupinom. Namjera za zločin genocida mogla se dokazivati i iz općega konteksta zbivanja (iz mnoštva činjenica i okolnosti), te na temelju generalne političke doktrine, dok je uništenje vjerskih objekata na određenome području svakako pomoglo dokazivanju ovoga zločina nad zločinima. Predmeti koji daju potvrdu ovome stajalištu jesu Milošević, Jelisić, Nikolić, Krstić. Za razliku od Međunarodnoga suda koji je u predmetu o Primjeni Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida  (BiH v. SRJ) postavio znatno više standarde dokazivanja.    

Pravosnažne presude Tribunala doprinijele su utvrđivanju istine – utvrđeno je počinjenje zločina genocida nad Bošnjacima na području UN sigurne zone Srebrenica 1995, odnosno počinjenje i drugih, vrlo teških međunarodnih zločina na širem području Bosne i Hercegovine, izvršenje međunarodnih zločina iz stvarne nadležnosti Tribunala na području Republike Hrvatske (Martić (RSK), Šljivančanin et al (Vukovarska bolnica), Strugar (Dubrovnik)), kao i zločina na Kosovu (Limaj et al, Šainović et al). 

Sljedstveno svemu ovome, nesporan je i ireverzibilan utjecaj ICTY na daljnji razvoj međunarodnoga prava u ovome dijelu. Sudska praksa oba krivična tribunala na međunarodnoj razini (i onoga za Ruandu i ovoga za bivšu Jugoslaviju) dala je svojevrsni doprinos onome što danas poimamo kao suvremeno međunarodno krivično pravo koji naši studenti na pravnim fakultetima izučavaju još u okvirima svoga osnovnoga studija. Jednako tako, ovo privremeno međunarodno sudsko tijelo bilo je temelj za internacionalizirane tribunale, poput Specijalnoga suda za Sijera Leone (danas Rezidualni posebni sud), Posebnoga tribunala za Libanon, Istočni Timor, sudskih vijeća za Kambodžu. Povrh svega, ostavio je nemjerljiv trag u osnivanju i radu današnjega stalnoga Međunarodnoga krivičnoga suda u Den Haagu. Na kraju, golemo je naslijeđe ICTY – radi se o milionima stranica, kako transkripata sa suđenja, tako materijalnih dokaza, iskaza svjedoka i vještaka, presuda i drugih sudskih i tužiteljskih odluka. Otvara se prostor za istraživače, znanstvenike, studente, historičare, pravnike, da u arhivu ICTY prikupljaju nova znanja i uče o radu ovoga ad hoc međunarodnoga krivičnoga sudištva. Sudu jednoga vremena.

Iako je prema mojoj vlastitoj prosudbi ICTY imao i određene nedostatke u svome djelovanju, to nikako ne može umanjiti sva njegova dostignuća. Jednako tako, iako su sudske odluke Tribunala često bile predmet oštrih rasprava, da smo, hipotetički promatrano, sada u 1993, preporučio bih osnivanje jedne ovakve međunarodne pravosudne institucije. To je odista bilo nužno u kritičnome razdoblju.

Navedimo sada i njegove manjkavosti. Iako su se u sudnicama čula hrabra svjedočenja žrtava, vrlo često je dolazilo do njihove retraumatizacije – također, žrtve u postupku pred Tribunalom nisu imale svoga zastupnika, u onome opsegu kakvog imaju pred stalnim Međunarodnim krivičnim sudom. Sudska vijeća su pokatkad imala i čudna logiciranja i pravni rezon, poglavito u prvostepenoj sudskoj odluci u predmetu Šešelj iz 2016, kada je utvrđeno da tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da je napad na civilno stanovništvo bio sistematski i rasprostranjen (što je, čini se, protivno prvostepenoj odluci u predmetu Karadžić). U slučaju Šešelj je također konstatirano da je projekt Velika Srbija možda bio političke naravi, što je iznimno znakovito, posebno u pogledu širega konteksta zbivanja u kritičnome razdoblju. Stoga se doima ispravnim i korisnim postaviti pitanje: kakvim se to metodama ili sredstvima trebao ostvariti navedeni politički projekt na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Jednako tako, u prvostepenoj presudi u predmetu Mladić čelnici Republike Srbije nisu u konačnici bili uključeni kao članovi UZP-a, što se nekako protivi zaključku pretresnoga vijeća u Odluci po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude u predmetu Milošević iz 2004, ali i znanstvenoj i historijskoj istini. 

Upotreba doktrine konkretne usmjerenosti kod saučesništva, to svojevrsno mijenjanje prava o pomaganju, pokazalo se kontroverznim. Čini se da takvu doktrinu ne podržava običajno međunarodno pravo. Kontraargumenti ovoj doktrini pojavili su se u predmetu Šainović et al, te na suđenju Charlesu Tayloru na Specijalnome sudu za Sijera Leone. Valjalo bi istaknuti da je dijelom i zbog primjene ovakvoga standarda i pravnoga zaključivanja, Žalbeno vijeće u predmetu Perišić i donijelo oslobađajuću sudsku odluku, koji, znakovito je, nije optužen da je bio član udruženoga zločinačkoga poduhvata. Ovo vijeće, uz suprotno mišljenje samo jednoga suca, smatralo je otuda da konkretna usmjerenost ostaje obilježje odgovornosti za pomaganje i podržavanje te stoga ustvrđuje da se osuda za pomaganje i podržavanje nekoga krivičnoga djela ne može izreći ako konkretna usmjerenost pomoći za zločine VRS nije dokazana van razumne sumnje. Iako je Haško tužiteljstvo u ovome slučaju tražilo reviziju presude Žalbenoga vijeća, unutar statutarnoga roka od godinu dana od dana njezina izricanja, zbog manjkavih uvjeta zbog kojih je ovakva presuda neodrživa, a poglavito zbog pomenute doktrine konkretne usmjerenosti pomoći u izvršenju zločina, na kraju, odlukom sudskoga vijeća iz 2014, nije uspjelo u svojoj nakani. Kontrasta radi, Žalbeno vijeće je naredilo ponavljanje suđenja u predmetu Stanišić/Simatović upravo zbog pogrešne primjene prava.

ICTY nikoga nije osudio za zločin genocida izvan sigurne zone UN Srebrenica i za razdoblje prije 1995. Naprimjer, za područje Prijedora i za područje druge sigurne zone UN – Žepu, iako je u predmetu Tolimir Žalbeno vijeće ustvrdilo „da su bosanski Muslimani Žepe bili dio ciljanoga dijela zaštićene grupe te su, prema tome, bili među krajnjim žrtvama genocida počinjenoga nad Muslimanima istočne BiH.” Nastavno na prednje, ICTY u predmetu Krajišnik donosi pravomoćnu osudu samo za zločine protiv čovječnosti, no ne i za izravno činjenje zločina genocida odnosno za saučesništvo u njegovu izvršenju, za što je, inter alia, i bio optužen, zaključujući pritom da uprkos dokazima počinjenima u općinama koja čine actus reus (radnje izvršenja) genocida, ICTY nisu predočeni dovoljni dokazi na osnovu kojih bi ustanovilo da su počinitelji imali namjeru djelimičnoga ili potpunoga uništenja zaštićene skupine Bošnjaka i Hrvata – nešto slično pravnome rasuđivanju Međunarodnoga suda koji nalazimo u obrazloženju presude u predmetu BiH v. SRJ iz 2007. Zanimljivo je da je u svojoj pretposljednoj (prvostepenoj) osudi, u predmetu Mladić, ICTY nepravomoćno okrivljenoga oslobodio za genocid u 1992 (i izvan područja Srebrenice), zbog nezadovoljenja elementa znatnoga uništenja zaštićene skupine.  

Na kraju, iako je poznato međunarodnopravno načelo da povrijeđeni ima pravo na reparaciju, žrtve se nakon pravosnažnih osuđujućih presuda nisu mogle obeštetiti na ICTY – fond za naknadu štete nije postojao pri ovome tijelu. Prema pravilima Tribunala, žrtve su svoje zahtjeve za naknadu štete morale isticati pred nacionalnim sudištima regiona, kada je i pored svih ograničenja valjalo pronaći nadležno sudište i tužiti onoga ko je pasivno legitimiran. Jednako tako, ni pravosnažno oslobođene osobe, dakle osobe koje su bile optužene i kojima se sudilo i koje su na kraju oslobođene svih optužbi, nisu mogle pred ICTY isticati zahtjeve za naknadu štete odnosno rehabilitaciju.   

Naslijeđe Haškoga tribunala?

Uloga ICTY može pomoći uspostavi normalnijih i zdravijih odnosa među narodima i državama u regionu. Rad i mandat Tribunala, prema svome Statutu, svakako potpada pod ostvarivanje „krivične pravde“ toga svojevrsnoga prvoga stuba tranzicijske pravde u svakome postkonfliktnome društvu. Za tranzicijsku pravdu, ostvarivanje sudske istine i krivične pravde je preduvjet ili temelj ostalih procesa koji će pritom doći i koji će se, uvjetno rečeno, kvalitetno nadovezivati na pomenuti prvi stub. No, u strogo uskome smislu, primarna uloga suda nije pomirenje. Uloga ovoga i njemu sličnih sudova je suđenje i presuđivanje pojedincima na temelju individalne krivične odgovornosti i otuda primjena krivičnih sankcija na učinitelja međunarodnoga zločina koje imaju za cilj specijalnu (utjecaj na konkretnoga počinitelja da više ne čini krivična djela) i generalnu prevenciju (utjecaj na ostale pripadnike društva ili jednoga kolektiviteta da ne pokušavaju činiti krivična djela). Da li se trenutno ostvaruje svrha kažnjavanja, i ako ne – koji su razlozi – predmet je to ozbiljnih znanstvenih studija.

S druge strane, vrlo je teško jednome legalisti pojmiti i na pravi način percipirati fenomen negacionizma kojemu, više ili manje, svakodnevno svjedočimo. Radi se o retrogradnoj pojavi i procesu koji prati ovaj cijeli region, poglavito kada dolazi od predstavnika institucija vlasti. Izuzetno me ljuti svaka vrsta i svaki oblik negiranja, osporavanja činjenica koje su utvrđene pravosnažnim osuđujućim sudskim odlukama, bilo da je riječ o ICTY, bilo da se radi o nacionalnim krivičnim sudištima. Tu su još i procesi minimiziranja učinjenih zlodjela, trivijalizacija kao popratna pojava, opravdavanje zločina i zločinaca, te njihova glorifikacija. Sadašnje javne politike, čini se, ne žele osuditi loše političke režime i njihove protagoniste jednoga mračnoga doba. Ne žele napraviti jedan otklon od svega toga, priznati počinjenje međunarodnih zločina, suočiti se s prošlošću, i, povrh svega, izraziti javno izvinjenje i iskreno žaljenje. Razlozi za ovakve fenomene su mnogobrojni. Njih samo jednim dijelom možemo uspješno ili manje uspješno pokušati suzbiti krivičnopravnim zakonodavstvom u smislu inkriminiranja pojave negacionizma, onako kako je to učinjeno, s manjim ili većim sličnostima, u velikom broju europskih država. Učinjeno je to i u Krivičnome zakonu Federacije BiH, njegovom dopunom iz 2014, kada je u grupi krivičnih djela protiv ustavnoga poretka Federacije biće postojećega krivičnoga djela Izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti nadopunjeno novim stavom koji glasi: „Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“ Krivični zakoni Republike Srpske, odnosno države Bosne i Hercegovine, još uvijek ne predviđaju inkriminaciju. 

Na kraju, valja još jedanput podsjetiti da ICTY nije sudio ni državama ni narodima, već isključivo pojedincima. Ni Međunarodni sud, koji sudi državama, ne može se pojmiti u smislu traženja odgovornosti cijeloga jednoga kolektiviteta. S druge strane, a s ovim u vezi, postoje i izvanpravne odgovornosti – moralna, politička, društvena, svakoga od nas. Međutim, ovim bi već zašli u pitanja svijesti, svjesnosti i savjesti, odnosno onoga što svaki političar mora posjedovati: osjećaj pravednosti i osjećaj stida.       

Kako dalje?

Značajan korak u Strategiji okončanja rada ICTY je bio uspostavljanje Međunarodnoga rezidualnoga mehanizma za međunarodne krivične tribunale, jednoga novoga, privremenoga tijela, koje je Vijeće sigurnosti UN osnovalo rezolucijom 2010. s ciljem nastavka nadležnosti, prava, obaveza i osnovnih funkcija Tribunala kao i staranja o njegovu naslijeđu. Dakle, radi se o nikako beznačajnome međunarodnome tijelu koji posjeduje izvršavati tzv. rezidualne funkcije. Mehanizam je već počeo s djelovanjem i svoj rad u vođenju postupaka, po mojoj prosudbi, neće moći završiti prije kraja 2020, ukoliko se bude nastojao držati visokih standarda u vođenju jednoga međunarodnoga krivičnoga postupka. Prije nekoliko dana je otpočela žalbena rasprava u predmetu Šešelj, nekoliko mjeseci već traje suđenje u prvome stepenu u predmetu Stanišić/Simatović, dok je predmet Karadžić još uvijek u predžalbenome stadiju. Ukoliko dođe do ulaganja žalbe kao redovnoga pravnoga lijeka, Mehanizam će trebati dokončati i žalbeni postupak u predmetu Mladić. Za sada će Međunarodni rezidualni mehanizam za međunarodne krivične tribunale održavati i golemo i vrlo bogato naslijeđe ICTY. Nisam siguran u ovome momentu i u ovakvoj konstelaciji odnosa u regionu je li baš mudro predlagati ili optirati da jedno od domaćih središta postane centar arhivske građe Haškoga tribunala, a kasnije i njegova rezidualna mehanizma. Za sada je najmirnije da arhiva ostane tamo gdje se i sada nalazi – u gradu međunarodne pravde. Bar dok djeluje Mehanizam.

(Autor teksta je profesor međunarodnog prva na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici) 

#Mišljenja #Doc.Dr.EnisOMEROVIĆ