Prof. dr. Hanka Vajzović za NAP: Igre oko Pelješkog mosta su otkrile svu hipokriziju prema BiH

Pelješki most je postao mjesto zastoja odnosa između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Prof. dr. Hanka Vajzović, DF-ov poslanik u Parlamentu BiH, otkriva detalje tih nevjerovatnih pokušaja prevare i maskiranja stvarnih problema oko pokušaja gradnje ovog mosta. Najtragičnije je ponašanje zvaničnika koji su u javnost iznosili otvorene laži. Odgovornost za izgovorenu javnu laž građani do sada nisu dobili. Od nekih dužnosnika iz Hrvatske poput Siniše Hajdaša Dončića stigle su čak i otvorene prijetnje. Pelješki most je pokazao sumnjiva lica mnogih. O tome otvoreno i argumentirano govori dr. Vajzović.    

PATRIA: Puno je otvorenih političkih tema u posljednje vrijeme, reklo bi se da  jedna drugu prestižu ili jedno se ne stiša, drugo bukne. Buru oko Pelješkog mosta zasjenili su privremeno neki novi politički potresi, ali na priču koju ste pokrenuli upravo Vi, nije stavljena tačka. U iščekivanju epiloga – pitanje je: šta bi bilo da svoju inicijativu niste uputili Predstavničkom domu PSBiH?

VAJZOVIĆ: Ne znam „šta bi bilo, da je bilo kako je bilo“. Hipotetički bi se dalo svašta nagađati. Pouzdano ne znamo ni šta se sve dešavalo, čak ni gdje je sada stalo, a kamoli kako će se priča završiti. Iskreno, ne znam ni ko bi nam o tome zasad išta mogao kazati ili, ako hoćete, htio priznati šta je, zapravo, trebalo biti. Problem je što na mnoga pitanja nema odgovora odgovornih. Priča je, naravno, za državu prevažna, ali mnogi ni to još uvijek „ne kontaju“ ili nam se samo čini da je do „(ne)kontanja“.

Naravno, i sama sam, kao i većina bh. javnosti, bila iznenađena tom „burom“ i političkim potresima, tim tako naglo probuđenim interesom za jedan tako „bajat“ slučaj kakav jest priča o Pelješkom mostu. Zbunjujuća je bila i zakašnjela ili iznenadna „razmjena vatre“ između naših legitimnih „konstitutivnih“ predstavnika. Kao da su se neki iz sna trgnuli i u čudu našli. Konfuzija je ponekad rasla na tako banalnim, što iracionalnim što neupitnim stvarima i suprotstavljenim stavovima ili pogledima: šta most - zašto most; može uz uvjet - ne može nikako; ko vam je odobrio - davno dogovoreno; granica riješena - nije ratifikovano; može ako je neškodljivi prolaz - ne može neškodljivi; RH na svome gradi – ne, nego na bh. koridoru; za BiH je to štetno - za Neum je korisno; političko pitanje ili pitanje struke i tako redom, a uz to još: prava i konvencije; širina i visina; brodovi i luka; pisma na pisma i deklaracija na deklaraciju. Čitava zbrka, a suštinski sve jasno već punih 10 godina: Pelješki je most RH pokušala ili odlučila praviti jednostranom odlukom i protivno interesima BiH, a onda BiH na to jasno i službeno uzvratila: može, ali ne „preko naših leđa“; imate pravo na svoja prava, ali naša ne dirajte. Problemi i nejasnoće nastaju u procesu apliciranja RH za sredstva Evropske komisije.

Stvari se s jedne strane svjesno zamagljivale (RH), a s druge izmicale pažnji i kontroli (BiH). Niko ne želi pojasniti ili priznati šta se uistinu desilo u periodu 2014-2016.  Šta je poduzimala RH da zaobiđe službeno dobijanje saglasnosti susjeda, šta je BiH propustila blagovremeno poduzeti da bi zaštitila svoje interese, šta se dešavalo javno i potajno u bilateralnim odnosima: ko je s kim i šta dogovarao ili pak nije, a da morao i trebao jest.

PATRIA: Ako je to tako, postavlja se pitanje zašto izvršna vlast, dakle VM nije reagiralo i sporna pitanja pokrenulo prije Vaše inicijative, zašto to nisu radila odgovarajuća resorna ministarstva i je li se sada sa reagiranjem zakasnilo?

VAJZOVIĆ: Što se gradnje mosta tiče, zakasnilo se još uvijek nije – ozbiljniji poslovi zapravo još uvijek nisu ni počeli, a ono što je dosad urađeno, moglo bi se, u slučaju zaustavljanja izgradnje, svesti tek na uklanjanje krana i zvanično ili svečano zatvaranje gradilišta, inače formalno i svečano otvorenog prije čitavu deceniju. Što se pak ishoda ili sudbine ovoga projekta tiče, pa i samih procedura, osobito komunikacije sa EK u vezi sa odobrenim sredstvima (kojima EU, praktično, postaje saučesnik  u kršenju međunarodnog prava i konvencija na štetu BiH) - nisam baš sigurna je li se ili nije zakasnilo. Da je dobre volje, onda i nije; ako je nema, pitanje je mogu li se stvari uopće učinkovito barem privremeno uštopati dok se ne riješe zahtjevi Bosne i Hercegovine ili ne postigne ikakvo rješenje na obostrano zadovoljstvo. No, i da nije kasno, bez dileme bi bilo i jednostavnije i efikasnije da se reagiralo prije apliciranja RH za sredstva EK, a to znači prije najmanje jednu i po godinu. Moglo se jer se znalo, nije to Hrvatska na svome terenu tajila već se, naprotiv, time hvalila.  Potajno su, po svemu sudeći „radili“ s nama na dobijanju kakvog-takvog „papira“ o bh. saglasnosti umjesto one službene „odbijenice“ što ju je Predsjedništvo BiH donijelo te, sada već davne 2007. godine.  

PATRIA: Ako je jasno da je riječ o toliko važnom državnom pitanju, zašto se onda  naša vlast tako neodgovorno ponašala, šta ih je moglo spriječiti, ali i potaknuti da reagiraju i ta pitanja pokušaju blagovremeno bilatralno rješavati? 

VAJZOVIĆ: Zašto se upravo to nije desilo, opet ne znam iako slutim. Jer, može biti jasno zašto bh. strana nije reagirala od 2007. ili 2009. (nakon što je Predsjedništvo BiH  konsenzusom reklo svoj stav i o tome službeno obavijestilo Hrvatsku),  pa negdje do 2013. godine kad je RH ušla u EU. U tom se vremenu ni u Hrvatskoj u vezi sa gradnjom mosta ništa značajnije nije dešavalo. Čim su se, međutim, ukazale šanse ili prvi nagovještaji da bi EU mogla taj projekat (su)finansirati, i tema je tada oživjela. Je li bh. strana na to reagirala? Pošteno govoreći, jeste taman koliko je situacija nalagala - priča na priču: Hrvatska u javnosti obznani da počinje gradnja, BiH javno uzvrati da ne može jer se time ugrožavaju naša prava, odnosno, podsjeti: prvo granica i koridor, pa onda priča o načinu povezivanju hrvatskog teritorija.  U tom se pravcu, recimo, u septembru 2013. vrlo ozbiljno oglašavao jedan, resorno baš za ta i takva pitanja zadužen pomoćnik ministra (Izet Bajrambašić), pa u januaru 2014. jedan ministar, i to vrlo odlučno (Damir Hadžić), pa potom drugi ministar (Slavko Matanović) i to u više navrata tokom svoga ministrovanja (kraćeg od jednu godinu). I drugi su se iz prošloga mandata, prema potrebi povremeno javno uključivali u ovo pitanje, da i ne spominjem mnoge iz, recimo, nevladinog sektora ili iz akademske zajednice.

Taj podatak, međutim, sadašnjem ministru prometa i komunikacija Ismiru Juski nije poznat, niko mu ga nije podastro, mada je „listanjem“ portala bilo vrlo jednostavno do te informacije doći. Jer, da jest znao, vjerovatno ne bi onako ljutito javno govorio ono što nije tačno: da se u nas pitanjem Pelješkog mosta deset godina niko nije bavio;  niko – dok, eto, on nije na tu funkciju došao.  Istina bi, međutim, prije glasila da se niko time nije bavio na njegov način; niko - osim njegovoga zamjenika Dalipagića, jer su očito obojica  dali svoj „nemjerljiv doprinos“ cijeloj ovoj priči od momenta kad je Ministarstvo pod njihovom „palicom“ potpuno „okrenulo ćurak“. Dešavalo se to u vrijeme kad je RH predavala aplikaciju za sredstva kod Evropske komisije, uključujući i tri mjeseca predviđena za odlučivanje u EK (april – juni 2016.). Bilo je sve očigledno, nije se moglo sakriti, hrvatski su mediji o tome redovno izvještavali, ali se nikome u BiH ni lampica upalila nije, a kamoli alarm – niti na dešavanja u RH niti na ponašanje Ministarstva.

PATRIA: Možete li to pobliže objasniti – šta se zapravo desilo u tom nekom kritičnom periodu: ko je, kako i zašto „promijenio ćurak“ i na osnovu čega to zaključujete?

VAJZOVIĆ: Ništa ja ne zaključujem – podaci o tome govore, a ja ih ne crpim, nažalost, iz informacija traženih od Ministarstva prometa i komunikacija BiH, od kojih sam to kao zastupnica i član Komisije morala dobiti, već iz medija, poglavito hrvatskih.

Šta se dešavalo? Iz Ministarstva je, u vremenskom rasponu od oko pola godine, prvo rečeno da RH ne može jednostrano odlučivati i da je BiH eksplicitno protiv priče o gradnji mosta prije negoli se razgraničimo na moru i dobijemo poveznicu sa međunarodnim vodama (u više navrata, posljednji put 1. novembar 2015. - ministar Slavko Matanović iz DF-a), da bi zatim uslijedio posve suprotan javno izrečen stav da „prijepora gradnji Pelješkog mosta nema“  (19. april 2016. - zamjenik ministra Saša Dalipagić iz HDZ-a), što je onda ubrzo pritvrđeno i na bilateralnom susretu u Neumu (15. juli 2016. – ministar Ismir Jusko iz SBB-a), nakon čega HINA javlja da su „Hrvatska i BiH izgladili sve nesuglasice oko gradnje Pelješkog mosta“. Isti je stav opetovano iznesen i u januaru 2017. godine, kad je ministar Jusko „kazao da Vijeće ministara BiH još uvijek nije dalo zeleno svjetlo za izgradnju Pelješkog mosta, iako su svi problemi riješeni“. I pričao je još tom prilikom medijima kako su „predstavnici Hrvatske tražili da razmak između središnjih stupova na mostu bude 200 metara, a usvojeno je 280 m kako je naše izaslanstvo predložilo“ (što je, reklo bi se u nas  – niđe veze!; opet mu valjda neko pogrešno prepričao, pa se sa 200 naguralo na 280 m). Dodatno je još tom prilikom „pojasnio da sada više nema zapreka da se odobri izgradnja Pelješkog mosta“.  I kad sve te izjave i obrate u priči saberete i oduzmete, neizbježno bi se i osrednje pametan čovjek morao zapitati „Šta bi?!“. I šta se to uopće dešava: jedni kažu da je 2007. sve dogovoreno (RH), drugi da je upravo te godine sve zaustavljeno (BiH); deset godina kasnije oni prvi (RH) ushićeno javljaju da će most najzad od BiH dobiti „zeleno svjetlo“ (što potvrđuje da ga prije ipak nije bilo), a neki od ovih drugih (BiH) kako zapravo još od te 2007. nema nikakvih problema, jer su tada gabariti mosta definitivno dogovoreni i to, kažu, po bh. željama (po Juski i više nego što to jest). Nakon toga (da ne nabrajam sve kontradiktornosti), u procijepu između ludog i zbunjenog, svako se normalan mora upitati: šta je istina i ko je to lud, a ko zbunjen? Ništa logičnije! Otud sam i ja, bez ikakve namjere da ulazim u meritum ili se bavim arbitražom, samo poželjela znati šta se dešava, pogotovo u ovome, aktuelnom mandatu. Ja onda pitala – nema odgovora; ja opet – i ništa; ponovo – dobijem površno; na Zastupnički dom – odgađa se, odugovlači; ja uporna i nakon tri mjeseca najzad sjednica, a onda ... dobismo akutan problem kao da se tek desilo. U međuvremenu nisam saznala sve što sam tražila, ali jesam i čemu se nadala nisam. Puno je neočekivanoga, a ne bi se reklo da se ikome išta „greškom omaklo“.

Doduše, tačno jest da je u nas neznanja, nerada, neupućenosti napretek (kompetencije su, u pravilu, zadnja stvar o kojoj se pri nečijem imenovanju razmišlja), ali se čini da u ovome slučaju čak nije ni (samo) to. Hrvatski su se mediji u to vrijeme Pelješkim mostom i dobijanjem sredstava vrlo transparentno hvalili, pa čak i naši mediji ponešto od toga prenosili. Reakcija iz BiH, međutim, nije bilo čak ni na višestruko znakovitu izjavu gospodina Dalipagića, koju je dao nakon bilateralnog sastanka u Sarajevu, inače organiziranog  na naš poziv. Izjava je ta, i sama po sebi politički „zanimljiva“ i retorički „poučna“, pa mislim da je i danas vrijedi pogledati (NTV Hayat, youtube, 19. april 2016.). Dakle, ne znam koje je taj čovjek struke, ali kad to vidite i čujete ..., ne može se vjerovati: pomoćnik ministra prometa i komunikacija, na čelu bh. delegacije koja razgovara ili dogovara, pregovara (nikad ne saznasmo šta?) sa hrvatskim ministrom prometa Olegom Butkovićem o tako važnim, pa još i spornim međudržavnim pitanjima, da bi nakon sastanka „u kameru“ rekao doslovce ovo i ovako: Ja mislim da to treba, da je to pitanje struke a ne politike i da se on treba na to gledati, jer ja sam siguran, jer koliko znam Hrvatska to će raditi po pravilima struke po međunarodnim propisima vezanim za takve …onaj…, takve infrastrukturne objekte koji se nalaze na tak…, takvim dijelovima izlaza iz mora.” Nevjerovatno!

PATRIA: Kako gledate na reakciju HDZ-a, pa  i drugih Hrvata u BiH?

VAJZOVIĆ: Iznenađena sam, naravno, koliko neznanjem i smušenošću jednih, toliko i žestinom protivljenja i politikantstvom onih koji se iz nekog razloga otvoreno stavljaju na stranu interesa susjedne a ne vlastite države. Doduše, takvi tvrde kako je Pelješki most upravo nama važan, Bosni i Hercegovini koristan. Potvrdu tome (zašto, po čemu?) istina ne navode, što je svakako mudro ako se već nema ništa uvjerljivo. Jer, i ono što jest dosad spominjano (Neum, interes lokalne zajednice, prometne gužve, turizam, zaštita okoliša, važnost mosta za bh. putne komunikacije, za naše povezivanje  i još koješta) uistinu zvuči neozbiljno i samo umanjuje dosadašnje visoke ocjene retoričkih sposobnosti onoga ko to i tako govori.  Štaviše, sigurna sam da takvi ni sami sebi ne vjeruju kad kažu da je «Pelješki most interes BiH i treba ga što prije graditi da rasteretimo naš Neum i da olakšamo dolazak turista u Neum te da osiguramo razvoj cijele BiH». Pa nije, ljudi moji, Neum u Kini pa da ne znamo kako se do njega definitivno ne dolazi Pelješkim mostom već preko Doljana, uz dugotrajan „kolonijalni“ zastoj ili preko Svitave, uz vožnju kozijim stazama. Zna se, naravno, zašto su nam putne komunikacije takve kakve jesu, ali bi bilo korisno saznati i koliko to turista sa Pelješca dolazi u Neum, jer oni iz pravca Dubrovnika i da dolaze, neće u Neum preko tog mosta kad im je tako dalje. I kako li bi se to izgradnjom Pelješkog mosta mogao „osigurati razvoj cijele BiH“? Ne velim da ne bi, ali bi valjalo to neukom narodu objasniti, da shvati prije nego što se obraduje.

Kako god, za bezuvjetnu se izgradnju Pelješkog mosta zapravo najviše zalažu oni koji sebe nerijetko nazivaju  i „hrvatskim građanima“ uprkos činjenici da su ne samo rođeni u BiH i ne samo bh. državljani sa stalnim mjestom boravka u BiH (pa bi valjda po definiciji trebali biti upravo „bh. građani“), već su još i nosioci vlasti sa funkcijama u najvišim institucijama BiH. Pri tome, uzgred kazano, rizikuju da time budu shvaćeni prije kao dijaspora RH negoli kao jedan od tri ravnopravna tzv. konstitutivna naroda, na čemu i sami uvijek insistiraju zanemarujući činjenicu da to dvoje ni teoretski ne ide zajedno: ako si konstitutivan, ne možeš biti dijaspora, i obrnuto. No, kad je riječ o Pelješkom mostu, barem je za takve („naši, a tuđi“  - ovdje ne može obrnuto) jasno zašto su se o ovom slučaju bili „ućutali“ i zašto im nikakvo propitivanje o tome - nije „pasalo“.

Zanimljivo je, međutim, da su u međuvremenu, uz pozive na „prijateljski“ dijalog, iz Hrvatske znale pljuštati i neobične „dobrosusjedske“ poruke. Jedna od njih datira od prije dvije godine. Uslijedila je nakon što je bivši „ministar prometa i veza BiH, Slavko Matanović uputio pismo hrvatskom ministru prometa Siniši Hajdašu Dončiću u kojem stoji da bi prije početka radova na mostu, dvije zemlje morale postići bilateralni sporazum o primjeni UN-ove konvencije o pravu mora i razgraničenja na moru“. Na to je bivši ministar Hajdaš Dončić „oštro  upozorio bh. vlasti da ne ucjenjuju Hrvatsku“ kazavši doslovce ovako: „Bosna i Hercegovina mora znati da mi držimo ključeve njene prometne povezanosti s Europom. Hrvatska se ne da ucjenjuvati i ukoliko BiH ne bude kooperativna, neće se graditi mostovi preko Save kod Svilaja i Stare Gradiške“. I kad mu ni to nije bilo dovoljno, onda je i dodatno „oštro poručio vlastima u Sarajevu:  Ukoliko će nastaviti s ucjenama, Bosna i Hercegovina će u EU ići preko Drine i Srbije, a ne preko mostova na Savi“. Zaključak jasan: dogovarat ćemo se ako kooperativno i bespogovorno prihvatite da bude onako kako mi kažemo i kako nama paše. U suprotnom...

PATRIA:  O pelješkom ste mostu opširno govorili i u dva intervjua objavljena na portalu VIJESTI.BA (Čović u zalaganju za Pelješki most demantira čak i Plenkovića i Pelješki most: Hoće li Parlamentarna skupština BiH išta riješiti?) – šta se od tada dešavalo ili šta je novoga što  prije niste znali ili niste kazali?

VAJZOVIĆ: Rekla bih – svašta i ništa: pisma, deklaracije, izjave, komentari, već tri mjeseca uključena, uzbuđena i podijeljena javnost, a ishod još uvijek nepoznat. Šta će biti, čini se da zasad niko ne zna. Praktično, niko ni s kim usaglašen nije, pa (a) BiH kaže: nema jednostranih odluka,  bez naše saglasnosti RH ne može i ne smije graditi most; (b) RH kaže: mi naše prijatelje razumijemo, mi smo za dobrosusjedske odnose i dijalog, ali je gradnja mosta neupitna; (c) Evropska komisija kolebljiva - prvo: BiH se mora pitati i drago nam je da se ona slaže; onda: pare smo dali Hrvatskoj  „na riječ“ (357 miliona eura); potom: nismo znali (?) da se BiH ne slaže, no teško da odluku možemo promijeniti. I sve to nezvanično, u usputnim izjavama po medijima, jer, koliko znam, niko iz BiH još uvijek nije zvanično ni taj kratak i jednostavan upit zvanično odaslao: na temelju čega je RH za evropska sredstva aplicirala (morala je neki „papir“ imati) i kako se desilo da Evropska komisija tolika sredstva odobri „na riječ“?

PATRIA:  Je li to sve ili ima još kakvih „zanimljivosti“  i nejasnoća?

VAJZOVIĆ:  I dalje je, naravno, dosta toga što, htjeli–ne htjeli, budi različite sumnje. Tako, primjerice, ni danas ne znamo da li su oni čuveni zaključci (u korist hrvatske strane) na Vijeću ministara uistinu usvojeni ili pak nisu. Riječ je o zaključcima koji su uz tendenciozni Izvještaj iz Ministarstva prometa i komunikacija BiH evidentno ciljano bili Vijeću ministara i zastupnicima podmetnuti, i to protivno službenim stavovima i interesima države, a ipak uz potpis aktuelnog ministra. Da ili ne, ni danas se ne zna jer, dok su neki iz HDZ-a negodovali što na Predstavničkom domu taj Izvještaj (informaciju zajedno sa zaključcima) nismo glasanjem čak ni „primali k znanju“, dotle imamo ministra Bevandu koji tvrdi da upravo ti zaključci na VM jesu usvojeni (pa bi time valjda trebali biti i važeći), ali i predsjedavajućeg Zvizdića koji  od početka tvrdi da zaključci, osim jednoga (od njih pet), nisu usvojeni.  Tvrdnje su suprotne, a niko nikoga ne demantira.  Zato je teško i u šta (po)vjerovati, pa i u zaklinjanje da niko ništa potpisivao nije, jer i to nekako dođe kao: Nisam,  Boga mi, ne pomakao se s mjesta! I onda zbilja tako bude: orilo – gorilo, niko se s mjesta ne miče – ni da šta uradi, niti da odstupi; ni da šta odgovori niti da za šta odgovara.

PATRIA:  Na čemu je sada ostalo - gdje je po Vašem mišljenju, nakon usvajanja deklaracija (one na Predstavničkom domu i one „dopunske“ na Domu naroda) i upućivanja pisama sa sviju strana, ostao problem ili nejasnoća, odnosno, gdje vidite rješenje?

VAJZOVIĆ: Teško je pouzdano detektovati i gdje je problem nastao i gdje je stao ili na čemu ostao. Izgleda da je svako svakog tolike godine dovodio u zabludu: Hrvatska nas (tvrdeći da je most njihovo unutarnje pitanje jer grade na svome teritoriju, da su nama važni samo gabariti, da dobijamo tzv. neškodljivi prolaz, da je sve dogovoreno prije deset godina, da su oni za taj dobrosusjedski dijalog), ali očito i BiH Hrvatsku (jedni bezrezervno gradnju mosta podržavali, drugi na to ćutali, treći kalkulisali ne bi li za most dobili makar ćupriju i sl.), pa onda posljedično i RH Evropsku komisiju (sporno pitanje bh. saglasnosti), ali i Evropska komisija nas (nisu navodno znali, nisu puno ni pitali, ali je sad gotov posao) i tako ukrug.

U takvoj situaciji - i našoj, i hrvatskoj, pa i evropskoj (odobrena su „na neviđeno“ sredstva jednoj državi kršeći prava druge države, a niko ne bi „bio rad“ priznati vlastitu grešku ili površnost) – jedno ostaje sigurno: za BiH bi, za početak, veoma važno bilo saznati potpunu istinu. Pitanje je, između ostalog, i koji je od tri moguća scenarija realiziran – da li je (1) RH lažirala „papir“ o bh. saglasnosti,  ili je (2) Evropska komisija Hrvatskoj „progledala kroz prste“ ili je (3) neko iz BiH zloupotrebom položaja (prećutno, potajno, kako god) ipak neku vrstu saglasnosti dao. Ako je ovo treće, jasno je da takav „papir“ ne može biti službeno validan jer ga mogu dati samo institucije BiH: Predsjedništvo ili Parlamentarna skupština. No, šta god da jest od to troje, od toga bi valjalo krenuti u iznalaženju rješenja, budućeg ponašanja i budućih odnosa, pa i ishoda ove „vremešne“ priče o jednome mostu. Zasad odgovore na postavljena pitanja nemamo i naprosto ih nije moguće dokučiti. Neko to očito krije „kao zmija noge“. Valjda zato u Vijeću ministara i nema volje da se jednostavno odašalje taj zvaničan upit objema stranama (i RH i EK), ali i da se debelo preispita da li je i Ko „naš“ u svemu tome „uzeo učešća“ ili barem svojim neznanjem i izjavama čitavoj ovoj konfuziji doprinio.

PATRIA:  Osim Pelješkog mosta, dobrosusjedski odnosi sa Hrvatskom su u posljednje vrijeme narušeni, uz ostalo i čuvenim izjavama predsjednice Grabar-Kitarović o Bosni i Hercegovini (sigurnosne prijetnje, leglo ekstremista,  radikalizacija islama i tome slično). Koliko Pelješki most može biti s time uzročno-posljedično povezan?

VAJZOVIĆ: Ne vjerujem da jedno s drugim ima veze, a nezahvalno je i „na neviđeno“ nagađati šta se  „iza brda valja“. Šta god da jest (da ima ili nema veze), važno je tragati za istinom, a dijalog je tome uvijek dobar recept. Potrebno je više iskrenih razgovora i dogovora. I ne oslanjati se uvijek na spoljne manifestacije kao na pouzdane simptome nekoga stanja – oni ponekad budu lažni, ponekad opet za različite pojave jednaki, pa nas mogu zavesti.  Ne treba ih dakako ni ignorisati, iza simptoma se može kriti signal. Dobra je preventiva ako se na vrijeme prepozna da li, primjerice, neko ima problem sa očnim kapkom ili namigivanjem šalje poruku. Kako god, prema komšijama se treba ponašati dobrosusjedski. Dobro je oduprijeti se teorijama zavjere, ali ne biti ni naivan, hronično  gluh i slijep, zaboravan ili glup. Teška su vremena, a jedno staro obavještajno-sigurnosno pravilo kaže: ništa nije onako kako izgleda - nit se ljudi uvijek smiju od radosti, niti su kad plaču nužno žalosni.