Piše: doc. dr. Goran KOVAČEVIĆ

Činjenica da je Hrvatska postala članicom EU, niti je oslobađa odgovornosti za zlodjela počinjena na teritoriji Bosne i Hercegovine, niti joj daje pravo da se postavlja kao mjera stvari u regionu. Posebno treba reći da Hrvatska nikako ne smije uzeti sebi za pravo da šteti ugledu naše države i da njeni predstavnici vlasti iznose lažne informacije o Bosni i Hercegovini kao prijetnji za sigurnost EU.

Zvanične vlasti u BiH trebaju da razmisle o pravnim mehanizmima kao o načinu sprečavanja štete koju bi po našu državu mogla proizvesti maliciozna politika Republike Hrvatske u očima svjetske javnosti.

Istina će nas sve osloboditi, a istina je da je Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini i da je tako trebamo tretirati, jer ja ne vidim kajanje ni u obrisima.

Činjenice o učešću Hrvatske u ratu u BiH

Dana 27. decembra 1991., u Zagrebu je održan sastanak o ovom pitanju kojim je predsjedavao Franjo Tuđman, u prisustvu brojnih predstavnika Hrvata iz BiH i Hrvatske. Tuđman je na samom početku najavio da je cilj sastanka da se odredi "strategij(a) hrvatske politike, hrvatske politike u cjelini, pa prema tome i HDZ-a Bosne i Hercegovine".

Na tom sastanku Stjepan Kljuić je branio opciju stvaranja jedinstvene BiH, podijeljene na kantone. Mate Boban je zastupao osnivanje HZ HB kao nezavisnog entiteta koji bi se s vremenom trebao pripojiti Hrvatskoj. Na kraju sastanka, predsjednik Tuđman je kritizirao stav Stjepana Kljuića, navodeći da je previše blizak stavu Alije Izetbegovića; podsjetio je, također, da su Hrvati željeli da se u preambuli Ustava Republike Hrvatske navede "Banovina Hrvatska"; konačno, iznio je mišljenje da će se Muslimani zadovoljiti državicom u ostatku BiH. Izjavio je i to da je "vrijeme da iskoristimo priliku da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama" tvrdeći da BiH, zapravo, onemogućava ostvarenje istinski nezavisne Hrvatske.

Dana 9. februara 1992., rukovodstvo HDZ-a Hrvatske i HDZ-a BiH je na sastanku u Livnu pokrenulo pitanje ujedinjenja svih Hrvata BiH s Hrvatskom. Na tom sastanku dogovoreno je da HDZ BiH podnese molbu Vladi i Saboru Hrvatske da se bosanskim Hrvatima dodijeli hrvatsko državljanstvo i pravo glasanja na izborima organiziranim u Hrvatskoj s ciljem stvaranja "neuništive niti" između Hrvata.

Oružani sukob koji je izbio na teritoriji jedne države i koji na prvi pogled izgleda kao sukob unutrašnjeg karaktera, ipak može biti smatran međunarodnim ako druga država sopstvenim trupama intervenira u tom sukobu ili ukoliko neki od učesnika u unutrašnjem oružanom sukobu djeluju u ime te druge države.

Dokazi pokazuju da je, pod pritiskom međunarodne zajednice, Hrvatska ili pokušala da prikrije prisustvo HV-a u BiH ili pokušala da ga opravda riječima da su na toj teritoriji pripadnici HV-a bili dobrovoljci. Međutim, izvještaj Ivana Kapulara, zapovjednika zbornog područja Osijek od 23. jula 1993., navodi da su roditelji vojnika HV-a demonstrirali protiv slanja svoje djece na “južno bojište” i na osnovu naređenja Ivana Kapulara, zapovjednika 5. gardijske brigade HV-a, 26 pripadnika 4. motorizirane brigade HV-a disciplinski je kažnjeno jer su odbili da idu na “južno bojište” 22. oktobra i 11. novembra 1993.

„Južno bojište“ se, naime, prema dokazima prostiralo na jednom dijelu tzv. HZ HB.

Dokazi koji se dalje u tekstu razmatraju potvrđuju činjenicu da je Hrvatska isplaćivala plate pripadnicima HV-a koji su bili razmješteni u BiH.

Postoje brojni dokazi koji potiču od predstavnika međunarodne zajednice, od lokalnih svjedoka ili onih u vidu dokumenata lokalnih organa vlasti, kojima se konstatira prisustvo snaga HV-a na “južnom bojištu”. Čak je i MKSJ utvrdio u svojim presudama da je u sukobima ABiH i HVO učestvovala HV.

Primjera radi, vojnici koji su napali Prozor 23. oktobra 1992. bili su porijeklom iz Splita, Gruda i Livna, te su bili dio jedne mješovite jedinice HVO-a i HV-a, iako su svi pripadnici te jedinice nosili oznake HVO-a. Ova informacija potvrđena je iz više izvora koji navode da su 23. oktobra 1992., snage HVO-a i HV-a osvojile Prozor. Također postoje svjedoci i dokumentacija međunarodnih organizacija koji potvrđuju da su snage HV-a u više navrata bile prisutne na području Prozora u periodu od novembra 1992. do januara 1994. Isti slučaj je i sa općinom Gornji Vakuf u mjestu Sovići.

Prisustvo HV je također evidentirano i u Mostaru. Postoje dokumenti HVO-a u kojima stoji da su vlasti HZ HB pokušale prikriti prisustvo HV-a u Mostaru tako što su naredile  pripadnicima da uklone oznake HV-a sa svojih uniformi. Štaviše, pripadnici Posmatračke misije EU i osoblje UNPROFOR-a su konstatirali prisustvo i direktnu intervenciju snaga HV-a u BiH, a posebno na području Mostara tokom čitave 1993. godine.

Kad je riječ o logoru Heliodrom, postoje brojna svjedočenja osoba koje su bile zatočene na Heliodromu i koje su vidjele pripadnike brigada HV-a “Gromovi” i “Tigrovi” stacioniranih na Heliodromu u različitim momentima tokom perioda od maja do decembra 1993. Pored ovih, postoje i drugi dokazi koji također, potvrđuju prisustvo pripadnika HV-a u tom zatočeničkom logoru u periodu između avgusta 1993. i januara 1994. Isto tako, izjave više svjedoka i dokumenti međunarodne zajednice potvrđuju prisustvo snaga HV-a u Ljubuškom između maja i oktobra 1993.

Što se tiče Stoca i Čapljine situacija je identična. Postoje dokazi da su pripadnici HVO-a, HOS-a i HV-a zauzeli položaje koje su Srbi napustili u Stocu, odnosno da je HV bila prisutna u općinama Stolac i Čapljina tokom ljeta 1992. Osim toga, brojni dokazi potvrđuju prisustvo snaga HV-a na području Čapljine od ljeta 1992. do jula 1993., premda na području Stoca samo do ljeta 1992. godine.

Što bi rekli pravnici, postoje dokazi van razumne sumnje, da je HV direktno intervenirala u sukobu između HVO-a i ABiH na strani HVO-a u općinama: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor-Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i dijelovi Skender-Vakufa (Dobretići) i Trebinja (Ravno). Što znači da se s obzirom na tu direktnu intervenciju može zaključiti da je sukob između ABiH i HVO-a imao karakteristike međunarodnog oružanog sukoba.

Dokazi o indirektnoj intervenciji i opštoj kontroli Hrvatske

Peter Galbraith, bivši američki ambasador u Hrvatskoj  je izjavio da je Hrvatska imenovala i razrješavala dužnosti generale i visoko rukovodstvo HVO-a. Postoje dokazi koji potvrđuju ovu tezu a oni pokazuju da su osobe koje su bile na najvišim položajima u HVO-u, poput Milivoja Petkovića, Slobodana Praljka i Žarka Toleta (sva trojica su u različitim periodima bili zapovjednici Glavnog stožera, te Ivan Kapular, zamjenik zapovjednika Glavnog stožera), istovremeno bili i oficiri HV-a.

Osim spomenutih tu su i drugi viši oficiri HVO-a istovremeno bili pripadnici HV-a. Na primjer, Željko Šiljeg, zapovjednik OZ Sjeverozapadna Hercegovina HVO-a bio je pukovnik HV-a. Vladimir Primorac, iz 145. brigade HV-a, obavljao je dužnost zamjenika zapovjednika 3. bojne Vojne policije HVO-a, a Nedjeljko Obradović, koji je 21. januara 1993. bio zapovjednik 1. brigade “Knez Domagoj” HVO-a, dodijeljen je 116. brigadi HV-a tog istog datuma. Stanko Sopta, pukovnik HV-a bio je na položaju zamjenika zapovjednika “Kažnjeničke bojne” HVO-a i zapovjednika 3. brigade HVO-a

Združeno rukovođenje HV-a i HVO-a vojnim operacijama

Po izjavi haškog svjedoka Cirila Ribičića HZ HB je koordinirala svoje vojne aktivnosti sa Hrvatskom. Pored toga postoje dokazi koji pokazuju da su zapovjednici HV-a izdavali naređenja jedinicama HVO-a za vojne operacije kao i to da je Gojko Šušak prisustvovao sastancima s rukovodstvom HZ HB u svojstvu ministra odbrane Hrvatske.

Dostavljanje izvještaja HVO-a hrvatskim vlastima

Ima puno dokaza koji ukazuju na to da je HVO podnosio izvještaje o svojim aktivnostima hrvatskim vlastima i/ili HV-u, poput izvještaja tokom polovine septembra 1993. u kojem čelnici Herceg-Bosne/HVO-a obavještavaju Franju Tuđmana da u Stocu nije ostao više nijedan jedini Musliman i da su u grad naseljeni Hrvati iz srednje Bosne, koji su nastanjeni u muslimanske kuće.

Postojanje logističke podrške iz Hrvatske

Nesporni su dokazi koji potvrđuju da je Hrvatska pružala logističku i finansijsku podršku u oružanom sukobu u BiH koja se ogledala u finansijskoj podršci, slanju oružja i opreme i pomoći u vidu obuke i stručnog znanja.

Finansijska podrška, slanje oružja i opreme

Postoje jasni dokazi koji upućuju da je Ministarstvo odbrane Hrvatske također isporučivalo oružje, opremu i slalo novčana sredstva HVO-u

Pomoć u obuci i stručnom znanju

Vojna policija HV-a pružala je pomoć Vojnoj policiji HVO-a u vidu obuke i organiziranja rada. MUP Hrvatske je također organizirao programe obuke namijenjene policiji HVO-a, što je opće poznata činjenica.

Politički aspekti opće kontrole Hrvatske nad HVO-om HZ HB

Opća kontrola koju je Hrvatska imala nad HVO-om i vlastima HZ HB imala je i političke aspekte i sastojala se konkretno u kontroli i indirektnom uticaju Hrvatske na HVO i HZ HB.

Postoje dokazi pokazuju da je međunarodna zajednica, od maja 1992. pa sve do Washingtonskog sporazuma, često tražila od hrvatskog rukovodstva, posebno predsjednika Tuđmana, da izvrši uticaj na rukovodstvo HZ(R) HB kako bi se prekinula neprijateljstva između HVO-a i ABiH. Sam Peter Galbraith je u više navrata lično tražio da predsjednik Tuđman i Mate Granić interveniraju kako bi se predstavnicima međunarodnih organizacija garantirao pristup zatočeničkim centrima HVO-a, kako bi se garantirala sloboda kretanja humanitarnim konvojima u BiH i kako bi prestala zlostavljanja od strane HVO-a.

Isto tako, Vijeće sigurnosti i Generalna skupština Ujedinjenih naroda tražili su od hrvatskog rukovodstva da iskoristi sav uticaj koji ima nad rukovodstvom HZ HB kako bi prestala kršenja međunarodnog prava u BiH. Brojni dokazi pokazuju da je uslijed tih pritisaka, rukovodstvo Hrvatske zaista poduzelo korake kako bi rukovodstvo HZ(R) HB ispunilo zahtjeve međunarodne zajednice.

Prema dijelovima dostupnih izjava svjedoka, odnosno predstavnika međunarodne zajednice, kao i prema izjavama Petera Galbraitha, bivšeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj, Franjo Tuđman je smatrao da bi trebalo da BiH kao suverena i samostalna država prestane postojati i da bi se značajan dio teritorije BiH morao pripojiti teritoriji Hrvatske. Josip Manolić, visoki hrvatski politički dužnosnik, precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH "etnički čist" i graniči s Hrvatskom. Dakle, nesporna je činjenica da se Franjo Tuđman zalagao za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije, i to na način da se dio BiH pripoji Hrvatskoj ili, ako to ne bude moguće, postojanjem unutar BiH autonomne hrvatske teritorije koja bi bila usko povezana s Hrvatskom.

Poznata je činjenica da se u periodu od 1990. pa najranije do kraja 1992. godine, Franjo Tuđman više puta, između ostalog 25. marta 1991. u Karađorđevu, sastao s predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, radi preciziranja "planova" za podjelu BiH između Hrvatske i Srbije: većina bosanskih Hrvata ušla bi u sastav Hrvatske, a većina bosanskih Srba ušla bi u sastav Srbije, čime bi bosanskim Muslimanima preostala samo mala autonomna zona oko Sarajeva.

Pored toga, treba imati u vidu da su se 6. maja 1992. predstavnici bosanskih Srba, među kojima su bili Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Branko Simić, te predstavnici bosanskih Hrvata, među kojima je bio Mate Boban, sastali u Grazu, u vezi s podjelom BiH u skladu s granicama Banovine Hrvatske, definiranim sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine.

Dana 28. novembra 1992., Franjo Tuđman je sazvao sastanak na Brijunima (Hrvatska), među čijim učesnicima su bili i Herbert Okun i Gojko Šušak, a na kojem su Franjo Tuđman i Gojko Šušak više puta spominjali podjelu BiH između Srba i Hrvata.

Dakle, kada se sve sumira, da se zaključiti da je u vremenu od 18.11.1991. pa do aprila 1994., a možda i nakon toga, više osoba, uključujući Franju Tuđmana i druge funkcionare, vojne ili civilne u Vladi Hrvatske, pokrenulo i učestvovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog protjerivnja bosanskih Muslimana, Srba i drugih nehrvata koji su živjeli u onim dijelovima BiH za koje se tvrdilo da pripadaju HZ HB, radi trajnog uklanjanja tog stanovništva sa tih dijelova BiH, etničkog čišćenja tih područja, te pripajanja tih teritorija kao dijela "Velike Hrvatske", u kratkom roku ili tokom dužeg perioda, kako bi one postale dio Republike Hrvatske ili bile blisko povezane s njom.

Taj cilj trebao je da se ostvari putem upotrebe sile, zastrašivanja ili prijetnje upotrebom sile, progona, zatvaranja i zatočavanja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine, te putem drugih kriminalnih sredstava kao i drugim sredstvima koja uključuju počinjenje takvih krivičnih djela. Opći cilj UZP-a je bio uspostavljanje hrvatske teritorije u granicama Banovine Hrvatske, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939. do 1941. godine.

Poseban cilj UZP-a bilo je kreiranje političke i nacionalne mape tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu.

Uostalom, Franjo Tuđman, kao predsjednik Hrvatske je znao za ove progone, deportacije i prisilno premještanje muslimanskog stanovništva u BiH, te je imao namjeru da ta djela budu počinjena, u interesu mijenjanja demografske slike i ostvarivanja svog cilja stvaranja Velike Hrvatske.

Dakle sve ovo govori da je Hrvatska itekako bila uključena u ratna dešavanja u BiH s jednim određenim ciljem a to je da se BiH podjeli teritorijalno između Hrvatske i Srbije te da prestane postojati kao država. Nažalost ovaj plan i dalje postoji samo se njegovi akteri mijenjaju.