Vehid Gunić u novoj borbi za život: Moje je da koračam

Vehid Gunić je za života postao legenda, omiljen čovjek u Bosni i Hercegovini. Od svih poslova koje je radio, najviše je bio novinar i putopisac. U više od trideset knjiga, uspio je oživjeti ljude koje smo skloni zaboraviti i uspio otrgnuti od zaborava štošta u ovoj državi što je osuđeno na zaborav. Čovjek pomisli da Vehid Gunić nikad nije ni predahnuo, koliko je posla za života uradio. Trenutno je u Oslu i opet u novoj borbi za život. Za agenciju Patria priča o svom životu, nadanjima, željama, prošlosti i budućnosti.

PATRIA: Nakon prve pobjede nad karcinomom rekli ste divnu rečenicu: Ja sam jedna fabrika vedrine koja ne pada tako lahko. Sad se bolest vratila, pa se mnogi pitaju i na društvenim mrežama kako ste nakon ove posljednje terapije. Na društvenim mrežama se vidi da vas ljudi uvijek stavljaju uz radost i optimizam, pa kažu: Ma kakva bolest, to će naš Vehid opet pobijediti. 

GUNIĆ: Davno je veliki pisac Derviš Sušić jedno pismo Meši Selimoviću završio riječima: „...U životu je, brajko, najvažnije ostati živ...“ Mnogo godina kasnije, divni pjesnik Duško Trifunović, s kojim sam imao sreću raditi dvadesetak godina, aforistično je uzviknuo: „Život je postao masovna pojava“.  Ja sam, dakle, već osmu deceniju dio te pojave i u toj pojavnosti činim sve da još ostanem živ, jer „ni mrijeti nije ništa novo...“ Prije nekoliko dana primio sam prvu imunoterapiju, pa još ne mogu govoriti o njenim efektima osim o jednoj od nekoliko mogućih pratećih pojava. Jedna od reakcija je svrbež. Naš narod kaže; kad svrbi ne boli. Mene i svrbi i boli. Imunoterapija je novost u pokušajima da se zaustavi širenje bolesti. Riječ je o veoma, veoma skupoj metodi (jedna doza košta oko 5.000 eura), koja se zasniva na saznanjima da je u ljudski organizam potrebno ubrizgati određenu dozu te supstance (čiji se sastav drži u tajnosti), da bi se tako ojačan organizam sam borio protiv kancerogenih ćelija koje su ga napale. Dakle, poslije prve doze, u meni je otvoren čitav front (bojišnica) na kojoj se, kao uostalom u životu, bore dobro i zlo. Ja vjerujem u pobjedu ovog prvog.

Bitno je reći da me sve ovo snašlo zbog moje zdravstvene neprosvijećenosti, jer sam mjesecima hodao od doktora do doktora tražeći iladža za moje proširene vene. Tek u sarajevskoj moderno opremljenoj klinici „Čikago“ rekli su mi: „Kakve vene? Melanom se vratio i na dva je mjesta uzeo velikog maha“. Tako sam, kako bi to naš narod rekao; tražeći iglu – izgubio čuvalduz. Za vaše podsjećanje; čuvalduz je velika igla kojom jorgandžije prošivaju jorgane i dušeke. Veliki Sidran bi rekao: „Bilo, pa prošlo – sad ga je....!“.

PATRIA: Vaša supruga Fatima ubijena je granatom sa tri njena učenika u razredu, na nastavi. Bošnjaci su mali narod, ali su rasuti po cijeloj planeti. I vaša je porodica rasuta po cijelom svijetu. Tako i vaši prijatelji. Mnogi misle da ste zato postali i ostali veliki putnik i putopisac?

GUNIĆ: Svirepo ubistvo moje rahmetli Fatime na njenom posljednjem času među učenicima, ubistvo njenih učenika i ranjavanje mnogih učenika, sigurno su snažni razlog moje stalne uznemirenosti, patnje i traganja za nekom istinom i razlozima zbog koji smo mi, kao najeuropskiji narod, osuđeni na stalni progon, stradanja i patnje.  Može li biti monstruozniji zločin od ubistva učiteljice na najčasnijem zadatku, na času, među učenicima? To nije bila slučajno zalutala granata, nego navođena granata iz legla one pogani u Nedžarićima. Moderna historija nema takvih primjera iz ratova koji su se dešavali i koji se dešavaju u svijetu.

Kad je riječ o putovanjima da kažem kako sam u djetinjstvu razmišljao o tome da ću, kad porastem, postati novinar, jer sam u svome maglovitom poimanju novinarstva pretpostavljao da novinari stalno negdje putuju. Mnogo godina kasnije, kao novinar koji se djenuo na putovanja i do najudaljenijih tačaka na planeti, negdje sam isturio slogan KO NE PUTUJE - NE ŽIVI. Otputovati makar do Trebinja ili Goražda kad već ne možeš do Tasmanije, recimo. A ja sam, eto, vođen profesionalnom radoznalošću, dva puta dospio i do Tasmanije. San mi je bio i kamionom proputovati kroz Ameriku. Zahvaljujući divnoj ljudskoj grdosiji Izetu Izi Dizdareviću i taj mi se san ostvario. Izo i ja smo njegovim kamionom „Volvo“ u dva navrata krstarili drumovima Amerike i prešli oko 27.000 kilometara. O tome smo zajednički posvjedočili televizijskom serijom „Tako smo otkrivali Ameriku“. O tome ću uskoro posvjedočiti i mojom knjigom „Putovanja radi povratka“, koju sam nedavno predao izdavaču – „Bosanskoj riječi“ poduzimljivog pjesnika Šime Ešića. Volim naslov te knjige, jer suština mojih putovanja sadržana je u ljepoti povratka. Zapravo, ja i putujem da bih se vratio u najljepšu zemlju na svijetu, zemlju koja ima svoje vrelo i vrelo dobrih ljudi i rijeku koja čini njenu kičmu. Zato sam onomad, parafrazirajući jednog pjesnika, ushićeno i patetično uzviknuo: KAKAV DUNAV, KAKVA SAVA – TO SE BOSNA PRODUŽAVA!

PATRIA: Kad ste se prvi put razboljeli Abdulah Sidran je molio Boga da ne umrete, jer ste njemu ovdje potrebniji, a tamo bi, dodao je, svakako besposličarili. Napisao vam je i epitaf: „Ovdje počiva svoga naroda očinji vid, pisac i putopisac od Gunića Vehid“. To vaše prijateljstvo je prožeto istovremenim borbama za život. I Sidran je vodio bitke protiv kancera. Čovjek se upita: Kako neko u toj borbi može stalno stvarati, jer vi još žešće stvarate uz borbu za život.

GUNIĆ: Sidran me učio da bolest i liječenje treba shvatiti kao i svaki drugi posao koji treba raditi i završavati. Kada mi se pojavio prvi melanom i kada sam završio u bolnici, Sidran mi je poslao poruku: „Šta si se prepao? Ja sam već predeverao tri kancera. Imam kapaciteta za još barem dva...“ Pritom mi je dometnuo: „Ni ti rakovi ne mogu nam ništa. Nama samo žene mogu dohakati“.

Ni Avdo ni ja ne predajemo se. Uzgred Sidran je u suštini mnogo bolesniji od mene, ali je svojim bodrenjem, vedrinom i nepredavanjem, ljekovitiji od mogih medikamenata kojima raspolaže moderna farmakologija. Meni je veoma žao što on, kao stvarni veliki genije koji nam se desio, troši svoj nesamjerljivi talenat na polemike s nekim luftiguzima koji su zaposjeli pozicije u svim bitnim državnim fondovima i službama, a to rezultira činjenicom da on, kao jedan od vodećih europskih filmskih scenarista, već godinama nije dobio stimulaciju za bilo koji svoj scenarij, ali i za svoju kapitalnu knjigu kao što je „Otkup sirove kože“. Da ne govorim kako on, kao jedan od najvećih pjesnika ovih prostora, naravno uz Maka i Skendera, odavno ne piše poeziju, jer je uspaničeno zaokupljen egzistencijalnim problemima i brigom za porodicu ako bi se, po nekoj normalnoj prirodnoj zakonomjernosti moglo desiti da ode, a da porodica ostane nezbrinuta. Ja tu njegovu zabrinutost, kao njegov brat po uvjerenju, dijelim s njim i jednako sam zabrinut kao i on.

Fotografija iz bolnice na kojoj Sidran, uz moj bolesnički krevet, moli dragog Allaha da me još ne uzima, jer sam njemu kao mome prijatelju potrebniji nego da budem neki besposličar gore u nebeskim baščama, ljudima se veoma dopala. Bez obzira što smo i Sidran i ja, kako on to voli reći, Titina komunistička pastorčad. Pred vlastitom bolešću, i pred bolešću članova porodice, neki umjereni ateizam postaje vrlo klimav. Tada se priziva Svevišnji, jer samo ON može odlučiti hoće li te ostaviti ili uputiti u neke daleke krajeve.

Sve u svemu, bez obzira na rijetki dar da troši i kada nema, Sidran pred egzistencijalnom zabrinutošću za sebe i porodicu, kao Don Kihot, juriša na vjetrenjače, na neke penovce, na neke hrsuze i uhljupe, a najmanje vremena ostavlja za pisanje, iako to umije bolje nego svi oni zajedno koji su ga doveli u ovakvu blokadu. Bosna će se poželjeti Sidrana, al' Sidrana više biti neće. Ostat će njegov duh da lebdi iznad Sarajeva.

Mene, pak, što se tiče, ovdje u Oslu završio sam knjigu putopisa, vodim dnevnik i radosno se družim sa mojim unucima, mojim pravim dragim svemirima. U Oslu je prije sto i više godina slavni Ibzen rekao da za onoga ko dosegne smisao muzike postoji čitav jedan novi kontinent. Ja, pak, mislim da se za onog ko stekne unuka otkriva čitav jedan novi svemir, cijelu galaksiju zapravo.

Gunić i Sidran: Dugogodišnje prijateljstvo

PATRIA: Vi ste radili ono što drugi novinari mogu samo sanjati. Recimo, intervjue sa brojnim velikim ličnostima. Među njih spada i legendarni Muhamed Ali. Na osnovu duge komunikacije napravili ste knjigu o Sarajliji nobelovcu Vladimiru Prelogu. Pisali  o sarajevskom boemu Vladi Dijaku. Još prije rata ste napisali knjigu o rodnom Kozarcu. Pa ste napisali potresno sjećanje na doktora Esu Sadikovića. Svi mi kao da smo bili u neka dva  prepolovljena svijeta. Tu su i „Pisma u budućnost“. Vi uvezujete te naše živote od prije i poslije ratnih užasa. Kao da ste sve vrijeme imali za cilj da razbijene komadiće sastavite u cjelinu.

GUNIĆ: To ste divno rekli. Objavio sam ja i antologiju bosanskohercegovačke erotske poezije i još mnogo drugih knjiga, među kojima i knjigu naših izreka. Do sada je, mislim, objavljeno pet izdanja. U svakom od njih nalazi se i ova: ILI KAMENOM O LONAC ILI LONCEM O KAMEN, OPET JAO LONCU. Mi smo taj lonac od plemenite terakote kojeg stalno razbijaju, a neki od nas pokušavamo od tih krhotina sastavljati ponovo cjelinu ma kako to sizifovski izgledalo, makar se to nekom činilo i uzaludnim. Mali narodi, kako bi to rekao slavni Alber Kami, mogu se protiv zla boriti samo duhom. Dodajem – samo pameću. Naravno, prije svega obrazovanjem. Zato se radujem kada našu Ajlu Merdanović u ratu proglase za dijete godine u Europi, ili kada jedan veliki univerzitet u Americi našu Nađu Halilbegović proglasi za počasnog doktora i ukaže joj čast da održi inaugurativni govor u ime stotinjak doktoranata. Uzgred, naša Nađa slovi za najboljeg američkog oratora odnosno oratorku. Završila je i pozorišnu i muzičku akademiju. Svoje govorničke nastupe redovno završava uz gitaru i pjesmu ŠTO TE NEMA. Uoči rata pjevala je u sarajevskom dječijem sastavu Palčići. U ratu je bila ranjena. Objavila je svoje potresno svjedočenje o ratu u BiH pod naslovom SARAJEVSKO DJETINJSTVO RATOM RANJENO. Dakle, samo pameću, samo obrazovanjem i ulaganjem u obrazovanje i koristeći taj veliki umni potencijal u dijaspori – možemo opstati. Ali kome to danas u ovako nakaradno ustrojenoj državi reći, kada svi misle da sve počinje od njih. Ništa od njih ne počinje. Možda neki oblik BiH počinje sa našim nađama, ajlama i tolikim mladim darovitim ljudima u zemlji i izvan njenih granica.

PATRIA: Rekli ste jednom da je borba protiv zaborava za sada neravnopravna, ali da će sjećanje pobijediti. Ja nešto jutros, na putu do posla, uvezujem koliko ste bili u pravu. Čitav je ljudski život borba protiv zaborava. Sve što stvaramo, sve što radimo je da pobijedimo u toj borbi. Koje bi vi bitke protiv zaborava još željeli voditi? Ko su ljudi koje bi otrgnuli od nestajanja i vratili u sjećanje?

GUNIĆ: Odavno sam opsjednut željom koju ću, bude li zdravlja i života, sigurno napisati. To bi bila knjiga o ljudima koje sam poznavao, a čije je počivalište sarajevsko groblje LAV. Bile bi to šetnje tihe kroz sjećanja na te divne osobe koje sam poznavao i volio. Iz posve razumljivih razloga počeo bih kazivanjem o moj rahmetli Fatimi koja zaslužuje i knjigu i film. Tu je u blizini i njen možda najbolji učenik Ismar Kadrić koji je kao petnaestogodišnji kurir poginuo na Alipašinom Polju. Tu je u blizini mezar humoriste i vrhunskog reportera Omera Zorabdića s kojim sam imao sreću raditi. Tu je moj drug, prvi muzički urednik TV Sarajevo Dejan Zagorac, pa vrhunski radio-reporter Aleksej Nejman, pa do njega pokojni Željko Ružičić, a prekoputa njih jedan od najboljih reportera „Oslobođenja“ Vlado Mrkić. Na LAVU je i pjesnik uz čiju smo poeziju odrastali Izet Sarajlić i njegova MALA VELIKA MOJA, pa roditelji moga Sidrana, a tamo pri kraju je grob genijalog Radmila Bate Zurovca, najsvestranijeg urednika nekada slavnog Radio-Sarajeva.

Poslije prve operacije melanoma, prije tri godine u Oslobođenju sam obznanio ideju da se stadion Grbavica, još za Osimovog života. preimenuje u Stadion „Ivica Osim“. To bi bila divna ljudska gesta prema tome velikanu Sarajeva i dragog „Želje“. Da je ostao još koju godinu u Japanu, čini mi se da bi Japanci po njemu nazvali svoj olimpijski stadion. U Japanu je Osim bio najveća zvijezda. To znam, jer sam bio u Tokiju u vrijeme njegove bolesti i bio svjedok ovacija koje je doživio kada se onako bolestan pojavio na stadionu. Pisao sam i našoj Akademiji nauka i umjetnosti prijedlog da se, barem za počasne članove Akademije izaberu Ivica Osim i naš briljantni novinar Gojko Berić. Imaju ljudi na Pešteru jednu vrlo duhovitu izreku koja glasi: Ne pita se ko Memo za komoru. Memo je bio neki siromah koji je imao konja i zaprežna kola na kojima je, kao zadnji dio svatovske kolone, kao komora ili komordžija, vozio mladino ruho. Presreli ga neki razbojnici i počeli pljačkati, otimati ruho. Memo se odlučno suprotstavi govoreći: „Odbijte se tamo. Ja se za ovo pitam!“. Jedan od tih gulanfera uhvati ga za kragnu i svuče s kola govoreći mu: „Ti se, Memo, ni za što ne pitaš!“  Ta  rečenica kojom se neko ponižava, ušla je u narod na Pešteru i Sandžaku i rabe je oni koji hoće nekoga poniziti. A tako nekako, poput Meme, ni mene niko nizašta ne pita, jer bi se, u protivnom, već oglasila ili Akademija ili Općina Novo Sarajevo. Znam da načelnik Koldžo podržava ovu ideju i da će, bude li života i zdravlja, i on istrajati na njoj. Dalje, davno sam predložio Koldži, a u tome me obilato podržava i Armis Mašić iz Art kuće sevadha, da se Vilsonovo šetalište, ili barem jedan njegov dio, uredi po modelu Bulevara sumraka u Holivudu. Na trotoarima u Vilsonovom ima dovoljno mjesta da se  na njima mogu ugraditi ploče ili zvijezde od mesinga sa imenima zaslužnih pojedinaca i pojedinki koji su u životu Sarajeva ostavili posebno dubok trag: od utemeljivača Sarajeva Isabega Ishakovića do nobelovca Vladimira Preloga, Alije Isakovića, Safeta Isovića, Mirka Kamenjaševića, Sulejmana Kupusovića ili Hajrudina Šibe Krvavca, recimo. Dalje, želja mi je da se prostor oko mezara Safeta Isovića kod Alipašine džamije, uredi kao neki mali memorijalni centar kakvi se podižu oko vječitih počivališta znamenitih ljudi. Mi boljeg i znamenitijeg tumača sevdalinki od Safeta Isovića niti smo imali, niti ćemo skorih dana imati. Ideja mi je da se pored Safetovog mezara podigne kamena sećija od kamena hreše i da se pored ili ispred nje postavi  česma iz koje bi neprekidno tekla voda. To bi bio mali skromni memorijalni prostor, jer je i dragi Sajo, i u vrijeme najveće slave i popularnosti, bio jedan skromni, čak pomalo sramežljivi i beskrajno dragi čovjek. Uz to, da se pitam, hitno bih ime ulice Azize Šaćirbegović zamijenio imenom Vladimira Preloga. Susjedna ulica nosi ime njegovoga oca profesora Milana Preloga. Ako je Aziza zaslužna građanka, onda joj treba dati onaj zavlačak na putu prema Žuči koji sada nosi ime Sarajlije, nobelovca Vladimira Preloga. Pored toga, neke smiješne nazive nekih sarajevskih ulica zamijenio bih i dao im imena uz čija smo djela rasli kao što su Petar Kočić ili dragi Branko Ćopić, jer su oni i naši pisci. Uvjeren sam da su svoje ulice zaslužili i Safet Isović, i nedavno preminuli Jovica Petković kao i nenadmašni šarmer radio-reporter Mirko Kamenjašević. Ali ne pitam se ko Memo za komoru.

PATRIA: Mnogo ste uradili za svoju Bosnu. Ljudi vas posebno cijene što ste sevdalinku kao našu kulturnu vrijednost uvijek uzdizali kao važan dio bosanskog identiteta. Mnogo šta su nam ukrali ili pokušali oteti. Čak i bosanski ćevap. Neki dan se šalim sa jednim Krajišnikom  kažem mu: Ostao nam je banjalučki ćevap kao brend, ali ima problem. 'Koji problem', pita me. Pa neki hoće da jednonacionalno prisvoje Banju Luku.

GUNIĆ: Početkom 1992. godine u Gornjem Šeheru, najstarijem banjalučkom dijelu, kojeg su monstrumi prekrstili u Srpske toplice, sa glumicom i pjesnikinjom Darom Stoiljković bio sam promotor knjige poznatog banalučkog ćevabdžije Bilog Hamzića BANJALUČKI ĆEVAP. Knjiga je trajnija i od tuča. Ostaje, dakle, i knjiga i banjalučki ćevap, a oni, koji pokušavaju zatrti takve tragove, će biti i proći. Kad je riječ o sevdalinkama zanimljivo poglavlje o krađama i svojatanjima tuđega, nalazimo i kod Andrića u romanu Na Drini ćuprija. Ne mogu citirati nego samo parafrazirati Andrića koji otprilike kaže: Nisu u prošlosti ovih krajeva jedni drugima preotimali kuće, zemlju, žene nego čak i pjesme. Kad izbi Prvi srpski ustanak, poneseni uspjesima toga ustanka, Srbi su tadašnju bosansku pjesmu „Kad Alibeg mladi beg bijaše djevojka mu bajrak nosijaše“ prepravili u pjesmu „Kad Đorđije mladi beg bijaše đevojka mu barjak nosijaše...“ Tako je, kaže Andrić pjesma išla od usta do usta kao najdragocjeniji plijen. Tako je nekako u ovo vrijeme naš Skender Vakuf, kojeg je 1463. godine utemeljio Ali-dedo Skender, prekonoći postao Kneževo. Cinik bi dodao: kako će to biti Kneževo kad se na svakom koraku vidi da je to Skender Vakuf, bez obzira što su barbari porušili obje džamije, pa i onu staru u kojoj je bilo turbe utemeljivača. Ne može se rušenjem izbrisati povijest. Sve je negdje zapisano.

Mi baš i nemamo mnogo dara za čuvanje tragova materijalne kulture koja svjedoči o našem postojanju na ovom tlu. Naš brend je bio i sarajevski ćilim. Dan uoči atentata , ili na sam dan atentata 28. juna,  Sofija i Ferdinand su, čini mi se, posjetili i sarajevsku ćilimaru. Sofija je na poklon dobila jedan sarajevski ćilim. Nema te firme i toga pojedinca koji takvu činjenicu ne bi iskoristio i u reklamne svrhe. Naša ćilimara je tokom rata opljačkana, razboji su prevezeni negdje na Pale ili ne znam gdje. Ostalo je samo ime. To ime kupio je moj dobri prijatelj Hajrudin Hadžialić, pa je ćilimara u početku proizvodila jastuke i dušeke. Turci su donirali pedesetak malih razboja Bosanskom Petrovcu, pa su poznate petrovačke tkalje ponovo sjele za razboje. Možda bi se ta djelatnost mogla ujediniti sa Tkaonicom ćilima u Sarajevu, koja još uvijek, barem imenom, egzistira. Slavni rahmetlija Zaim Imamović znao je pokatkad reći: „Svak zna svoje...“ Doduše i tkalje u Bosanskom Petrovcu imaju problem sa sirovinom; nema vune. Sada tu sirovinu uvozimo, a Bosanski Petrovac je smješten na najidealnijem terenu za ovčarstvo i za uzgoj lana. Odoh ja podaleko sve do razmišljanja o divnom predratnom preduzeću Bosnafolklor kojeg više nema. Zato imamo kineske suvenire u srcu Sarajeva, na Baščaršiji dakle.

Kada sam prije desetak godina snimao moj dokumentarac o Pruscu i vidio kako divna sahat-kula propada, da krov prokišnjava, da prosti satni mehanizam koji je otkucavao „alaturka“ vrijeme, godinama ne radi, zarekao sam se da ću, ako ikada zaimadnem, obnoviti i kulu i njen sahat. To se dogodilo ove godine. Uz nadzor Federalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskih spomenika, postavili smo novi krov, uredili fasadu, a stari prusački sahadžija osposobio je sahat, koji od 1. maja ove godine ponovo kuca. Uporedo s njime kuca i moje srce. Eto...

PATRIA: Ja baš ne znam ima li vas u školskim programima? Mogu li naša djeca čitati vaše putopise, vaše divne priče o vrijednim bosanskim ljudima? Mogu li učiti od vas o velikoj bosanskoj tradiciji?

GUNIĆ: Nema me ni u programima ni u udžbenicima, jer ne pripadam ni jednoj stranci, klanu ili grupaciji. Ja sam čovjek BiH i to ću ostati. A moglo se naći mjesta za pokoji moj putopis ili za neku „prispodobicu“, kako bi to rekao Ljubušak, ili neku drugu veličanstvenu stečevinu iz moje važne knjige BOSANSKE IZREKE čije je prvo izdanje objavljeno pod pomalo nadrealističkim naslovom NA NEBU PAUČINA. Vratio sam nama naše izreke uz izvjesnu nadu da ćemo se manje baviti onim što nam je, preko Vuka Stefanovića plasirano kao serbsko. Neka i serbskog, ali mi imamo i svoje. Dakle, ne proganjam sastavljače čitanki, ni razne potkupljive uhljupe po raznim fondovima, nego vrtim svoj film, pa dokle stignem. A najdalje stigne onaj koji zna kuda se zaputio. Rekoh li da sam putovao više nego Kolumbo, Amerigo Vespuči i slavni a neprolazni Zuko Džumhur, zajedno. Federalno ministarstvo obrazovanja učinilo bi dobar gest da osnovnim i srednjim školama na području Federacije namakne koju marku više, pa da Sidran i ja, ali i drugi autori, gostujemo u školama. Moja su kazivanja iz prve ruke. Čak mnogi nastavnici i profesori kemije danas ne znaju da sam  snimio dokumentarni film i napisao knjigu o slavnom Sarajliji Vladimiru Prelogu, dobitniku Nobelove nagrade za doprinose stereokemiji organskih molekula i kemijskih reakcija. Tu smo gdje smo a i za gdje smo možda i jesmo a možda i nismo.

PATRIA: Kad biste imali čarobni štapić, šta biste u Bosni uradili, šta promijenili? Ja bih, recimo, predložio da se naprave vrhunske bosanske enciklopedije. Jer je to bila i davna želja rahmetli Alije Isakovića, profesora Muhameda Filipovića, profesora Mustafe Imamovića... To kažem jer je čitavo vaše životno djelo bilo je kao da pravite enciklopediju mrtvih i živih vrijednih bosanskih ličnosti...           

GUNIĆ: Kad bih imao čarobni štapić prvo bih oživio nevine žrtve iz protekloga rata, a najprije moju rahmetli Fatimu. Potpuno bih izmijenio, pa možda čak i prepolovio nastavni plan i program i za osnovne i za srednje škole.  Školovanje sve do srednje škole pretvorio bih u dječiju igru. Svakom odlasku u školu moji unuci se ovdje u Norveškoj raduju kao odlasku na dodjelu novogodišnjih paketića. Insistirao bih na učenju stranih jezika. Moj stariji unuk Alan, tek mu je 12 godina, pored norveškog, tečno govori i piše na bosanskom i na engleskom jeziku. Uz to uči i njemački i španski jezik. Na svim televizijama, naredbom s najvišeg nivoa, uveo bih svakodnevne emisije OVAKO SE VOLI SVOJA ZEMLJA I SVOJ GRAD. Išao bih tragom misli velikog indijanskog poglavice koji je rekao: „Nismo mi ovo što imamo naslijedili, nego posudili od onih koji će tek doći na ovaj svijet...“ Nekim ljudima treba uporno ponavljati da recimo žila kucavica ove prelijepe i nesretne zemlje, rijeka Bosna, ne može ni apsorbovati ni probaviti milione plastičnih kesa i boca koje neupućeni bacaju u rijeku. Dvije mlade Japanke, koje je svojevremeno u našu zemlju dovela Jadranka Stojaković, izračunale su da Bosanci u rijeku po kojoj se i zemlja zove, bacaju godišnje oko deset miliona plastičnih kesa i ogroman broj plastičnih boca, posebno onih u kojima je bilo motorno ulje. Da bi probavila takav „otrovni zalogaj“ zemlji je potrebno najmanje stotinu godina. Na putu od Banovića prema Zavidovićima gledao sam u prekrasnoj rijeci Krivaji karoserije starih automobila, automobilske gume, pa čak i tiš šporete „Smederevce“. Dobra zemljo moja, lažu da te vole...

Hrvati, čujem, već objavljuju neku svoju verziju enciklopedije BiH. Pravu, po naučnim principima koncipiranu enciklopediju BiH trebalo bi da radi grupa nepristrasnih ljudi encikopedista kakvi  su, recimo, Rusmir Mahmutćehajić, Senadin Lavić, Dževad Karahasan, Gavrilo Grahovac, Željko Škuljević, Nijaz Alispahić, Enes Kujundžić, Emir Hadžihafizbegović, Vojislav Vujanović, Esad Bajtal, ali i u vašem pitanju spominjani Mustafa Imamović. Čini mi se da je profesor Filipović već malo umoran iako je takav ili sličan posao već radio. Prije četrdesetak godina sastavio je jedan separat o BiH kao dodatak Enciklopediji Jugoslavije u izdanju Jugoslovenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu. Možda njegovo iskustvo može biti od koristi. Ali, što bi rekao pjesnik, nije moje da se u to pačam; moje je do koračam...

Razgovarao: Sead Omeragić