Četnički film u partizanskoj kući: Fašisti trče počasni krug

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM

Film koji slavi četnike u Kotoru se prikazuje u kući koja nosi ime po slavnom narodnom heroju Nikoli Đurkoviću.

Riječ je o filmu “Heroji Halijarda”. Oglasila se direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc Prelević.

“Sram bilo Kulturni centar u Kotoru! Neka ih neko obavijesti čije ime nose i kakve filmove prikazuju! Nikola Đurković, partizan, advokat, doktorirao pravo u Francuskoj, rodom iz Risna, predratni predsjednik opštine Risan, slava mu”, napisala je. Opisala je smrt i orgiju koju su povodom smrti Đurkovića i njegovih saboraca organizovali četnici: “Nakon pogibije, okupator je njihova tijela odnio u Herceg Novi i izložio na gradskom trgu, koji danas nosi ime Trg Nikole Đurkovića. Četnici su oko njihovih tijela igrali tzv. „Krvavo kolo”, a fotografiju igranja tog kola tajno je snimio simpatizer KPJ Luka Cirigović. Nakon rata njihovi posmrtni ostaci su sahranjeni na partizanskom groblju na Savini”.

Da pojednostavimo. “Heroji Halijarda” u Kulturnom centu “Nikola Đurković” su replika nikšićkog besramnog pišanja po Ljubu Čupiću: nastavak trijumfalnog fašističkog uriniranja po antifašistima – drugim sredstvima.

Ovdje bih samo dodao kako mi od 30. avgusta 2020. živimo film “Heroji Montenegra”. I u tom filmu, kao i u onom Radoša Bajića, četnici su heroji.

“U Herojima Montenegra” četnici su, predvođeni prvosveštenikom četništva, nakon “veličanstvenih narodnih litija”, koje su neobično ličile na marš Orki kroz Mordor iz Džeksonove ekranizacije “Gospodara prstenova”, oslobodili Crnu Goru. I “heroji Halijarda” i “heroji Montenegra” su nepokolebljivo prozapadni: prvi su, navodno, spašavali američke pilote, dok drugi od zastoja u EU integracijama navodno spašavaju Crnu Goru.

Istorija neće imati problema da utvrdi ko je sve četnicima pomogao da preuzmu vlast i dovrše revizionističku rabotu. Oni koji su im u tome pomagali su, partizanskom terminologijom, “saradnici okupatora”. Odnosno “saradnici saradnika okupatora”. Jeste, znam. Imali su najbolje namjere. Jebi ga, ko je mogao pretpostaviti da će četnici, kada ih ovi za demokratiju i vladavinu prava zabrinuti, nepokolebljivi borci protiv korupcije dovedu na vlast – voditi četničku politiku. Ko bi se toga dosjetio? Osim toga, četnici su im obećali da će biti dobri. Šta obećali? Već dva puta potpisali: i kad je Vladu pravio Zdravko, i sad kad je pravi Milojko.

Tužna je to, razvučena i dosadna priča, naš poraz od fašizma. Povrh svega, bez sretnog kraja. Priča je to o ljudima čiji su djedovi porazili fašizam. Onda su unuci fašista odlučili da pobijede u izgubljenom ratu svojih djedova i u tome uspjeli. Ako je neke pouke u toj priči nekada i bilo, čini se da danas nema više nikoga ko je se može prisjetiti.

Fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan.

Da li bi rehabilitacija i pobjeda fašizma u sudijskoj nadoknadi bila moguća bez vjerskih zajednica, prije svega pravoslavne crkve u Srba i katoličke crkve u Hrvata, koje su nadtrčale ono iznemoglo sekularno što se vuklo po terenu? Naravno da ne bi. Crkve su držale sredinu i davale tempo: kvarile igru protivnika, povezivale svoju odbranu sa napadom. Doprinos predstavnika vjerskih zajednica ruženju najboljeg i ponovnom uzdizanju najgoreg iz naše prošlosti nemoguće je precijeniti. Pobjeda onomad teško poraženog, dotučenog fašizma na prostoru bivše Jugoslavije njihovo je zajedničko, takoreći ekumensko remek-djelo. Rijedak primjer jedinstva u djelovanju istočne i zapadne crkve. Oni su dokazali da su naši narodi i narodnosti, kad se ujedine oko zajedničkog cilja, na primjer rehabilitacije fašizma, sposobni i za ono što se u teoriji smatralo nemogućim, a u praksi potvrdilo kao moguće.

Već više od tri decenije fašizam ovdje prodaju kao stvar demokratije, pluralizma, “civilizovanog odnosa prema nevinim žrtvama”, “odavanja počasti žrtvama totalitarnog režima”. Fašizam 2.0 proizvod je prilagođen vremenu i zahtjevima tržišta, koji prodaju kao antifašistički fašizam.

No istinski razlog pobjede fašizma je ono što mu se, navodno, suprotstavlja – fašistički antifašizam.

Fašistički antifašizam, što je to?

E, to ti je, da prostiš, ono kad u Zagrebu govoriš o četničkim i partizanskim zločinima a po sred Jasenovca postaviš tablu sa natpisom “Za dom spremni”. To ti je ono kad u Beogradu i Podgorici prebrojavaš srpske žrtve u Jasenovcu, a rehabilituješ Dražu. To ti je, u Sarajevu, ono kad ti smeta misa za ustaše u katedrali, a ne smeta dova za ustaše na Mirogoju – kada ti smeta ulica sa imenom Mile Budaka u Mostaru, a ne smeta škola sa imenom Mustafe Busuladžića u Sarajevu.

To ti je kad sa petokrakom na čelu ratuješ za ciljeve četničkog pokreta, koje je u spisu “Homogena Srbija” 1941. definisao Stevan Moljević. Vojska koja je bombardovala Vukovar i Dubrovnik bila je fašistička. Vojska koja je naoružala četnike koji su pod opsadom držali Sarajevo bila je fašistička. Nekada slavna, pobjednička Titova armija, samo deceniju po smrti svog vrhovnog komandanta, skončala je kao fašistička banda koju je, kao gangrena, zahvatilo četništvo.

Antifašizam počinje i završava ne borbom protiv “njihovog”, nego borbom protiv “našeg” fašizma.

Antifašizam je težak, jer je forma askeze.

Terminologijom Marka Miljanova… Antifašizam jugoslovenskih naroda diplomirao je 1945. na junaštvu: odbrani sebe od fašizma drugih.

Pao je 1991. na čojstvu: odbrani drugih od fašističkog u sebi.