JESMO LI HUMANI ILI SE LAŽEMO Da bi dobili pomoć države evakuisani iz Gaze ucijenjeni da žive u novom logoru!

Piše: Rasim Belko

Građani Bosne i Hercegovine i njihovi srodnici iz Palestine koji su nakon evakuacije iz Gaze jučer stigli u BiH smješteni su u Salakovac i ucijenjeni da tamo ostanu dok im država Bosna i Hercegovina ne osigura privremeni smještaj.

Nadležni na državnom nivou prebacuju lopticu odgovornosti i zbunjuju kako ljude u Salakovcu, tako i cijelu javnost. Direktor SPS Žarko Laketa kazao nam je da su oni slobodni ljudi, da imaju jedino obavezu da se jave najbližem terenskom uredu SPS. No, ministar Sevlid Hurtić kaže da svako ko želi otići iz Salakovca mora potpisati izjavu kojom prihvata da država Bosna i Hercegovina više nije dužna pomoći mu.

Dakle, bh. državljani i naročito njihovi srodnici koji su trenutno u Salakovcu UCIJENJENI SU da tamo i ostanu kako ne bi izgubili pravo da im država osigura hranu i ostale potrepštine. Pojašnjeno, bh. državljanin koji ima osiguran smještaj u Sarajevu ukoliko želi ići u svoj smještaj mora potpisati izjavu kojom gubi pravo da mu država osigura privremeni smještaj i pomoć za život.

Pitanje je ovo za ombudsmana za ljudska prava i sve druge nadležne instance, jer očigledno da država flagrantno krši sva prava ljudi smještenih u Salakovcu, ne dozvolivši im da privremeno odu u osigurani smještaj u glavnom gradu dok država ne pronađe neki drugi. Salakovac je logor, a informacije o mogućnosti ulaska/izlaska u prihvatni centar su oprečne.

Jesmo li humani koliko smo to htjeli poručiti s početka sukoba na Bliskom istoku porukama na društvenim mrežama i medijima. Nismo, lažemo se, jer da smo humani naši milioneri bi se utrkivali da osiguraju i smještaj i džeparac i sve ostalo što je potrebno. Da smo humani naši političari bi osigurali mogućnost da država preko socijalnih ustanova i institucija osigura hranu, ali ne u prihvatnom centru, nego u normalnom okruženju koje bar liči na dom.

Da smo humani, sami bismo krenuli u akciju. Znamo da možemo, ali mi nije jasno zašto to ne radimo. Zakazale su humanitarne organizacije, pa reći ću i vjerske zajednice, jer ljude koji su do jučer strepili za goli život zbijeni u nekim podrumima dok se oko njih dešava smrt i pakao, smjestili smo u svojevrsni logor usred ničega.

A sjećam se da smo u jeku migrantske krize, kada su hiljade nesretnih ljudi stizale u Sarajevo s istoka, osiguravali sve što im je potrebno.

Pitanje je zašto smo tako nespremno dočekali nekoliko desetina svojih državljana i njihovih srodnika. Odgovor je jasan, vlast Bosne i Hercegovine nespremna je i za tekuće poslove, a kriza na površinu izbaci tu nespremnost u najgorem obliku.

Kasnili smo s evakuacijom građana u odnosu na mnoge druge zemlje, pa je zbog nečijeg inata odugovlačeno s donošenjem odluke o odobravanju njihovog ulaska u BiH i kada su pomislili da su najveće brige iza njih završili su u izbjegličkom centru s minimumom uvjeta za život.

Hrvatska je svoje državljane evakuisala prije nas i nisam mogao naći informaciju da su ih odveli u readmisioni, izbjeglički ili neki treći centar. Dakle, imali smo primjer kako se to radi, ali nismo naučili.

Ili je možda u svemu problem što među tih 37 nesretnih ljudi ima i Palestinaca koji nisu državljani BiH, pa neko nad njima želi demonstrirati silu. Ili možda oprati novac, nije da sličnim situacijama nismo svjedočili.

I dok nam šef diplomatije govori jedno, ministri sigurnosti i ljudskih prava i izbjeglica drugo, šef SPS-a treće, samo s nevjericom možemo posmatrati da je jedina mogućnost da evakuisani građani BiH i njihovi palestinski srodnici mogu biti slobodni ako potpišu da će biti gladni.

Zaribali smo kao društvo i zaboravili da su mnoge zemlje Evrope, ali Istoka naše izbjeglice primale ne kao migrante u azilantske centre, nego u smještaj prigodan za ljude koji bježe od rata. I nisu ih ucjenjivali, naprotiv, imali su svu pomoć tih država dok ne “stanu na svoje noge”.

Licemjerna je na kraju ispala sva priča kako Sarajevo i Bosna i Hercegovina razumiju Palestinu, jer da je tako ne bismo ih smjestili u pritvorsku rupu da čame u ovom kišnom novembarskom danu i čekaju kada će im neko donijeti jaknu ili zdjelu hrane.

I malo ko će se nakon svega crveniti od sramote, jer sramota dolazi iz ljudskosti, a ne iz licemjerja i bahatosti!