'Dodikove političke mjere' su ništa drugo nego institucionalno terorisanje Bošnjaka u Rs!

Piše: Rasim Belko

“Srbi u ovom vijeku trebaju formirati jedinstvenu državu, koju čine Srbija, Rs i Crna Gora, demokratskim putem i političkim mjerama, a ne ratom i ostaviti je budućim generacijama”, rekao je nedavno predsjednik entiteta Rs Milorad Dodik.

I nekako kada pogledamo unazad deceniju i po jasno možemo shvatiti da Dodikove “političke mjere” u osnovi predstavljaju progon Bošnjaka iz entiteta Rs kao posljednje prepreke za ‘čistoću” srpske zemlje.

Politička mjera protjerivanja Bošnjaka sa njihovih vjekovnih ognjišta traje još od postdejtonskog vakta kada su napadi na povratnike izvođeni hajdučkim manevrom maskiranih lica. I većina tih hajduka nikada nije pronađena, jer zapravo su ih krile policijsko - pravosudne instance pod ingerencijom Banja Luke i Beograda.

Danas se progon Bošnjaka obavlja institucionalno, kroz zakonske odredbe koje služe istoj svrsi kao i postratni hajduci. Jer, Bošnjacima je u Rs zabranjeno da ističu simbole svog i državnog identiteta. A kada se usude istaći taj identitet završavaju po Dodikovim kazamatima pod optužbom “isticanja ratnih simbola”.

Jedan od simbola koje vlast u Rs karakteriše “ratnim” je prva zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine koja se zavijorila na East Riveru onog dana kada su UN primile BiH u članstvo.

Danas kada Bošnjak na 49 posto bh. teritorije istakne tu zastavu, policijski službenici MUP-a Rs koji apsolutno kontroliše Milorad Dodik ih hapse, a pravosuđe procesuira.

Takav je slučaj posljednja dva dana zabilježen u Kotor Varoši, gdje su pripadnici za genocid osuđenog MUP-a Rs hapsili Bošnjake učesnike Marša mira za žrtve zločina stvaralaca entiteta Rs.

Jer, Bosna i Hercegovina je jedina država ustrojena mirovnim sporazumom na način da sljedbenici zločinačkih politika mogu hapsiti žrtve tih zločinaca samo zbog činjenice da im se ne sviđaju identitetska obilježja tih ljudi.

Tako su Bošnjaci kojima Ustav države garantuje sva prava u Rs zapeli u vakuumu između lažnog mira i realne opasnosti po njihov opstanak. Jer, teror predugo traje da bi mu se ljudi svezanih ruku usprotivili, naročito u situaciji kada taj teror provode policijsko - pravosudni organi.

Bošnjaka je sve manje u entitetu projiciranom da bude 100 posto srpski. I dok se suočavaju s “političkim mjerama” Milorada Dodika, možda im je i teže breme činjenica da su i od bošnjačkih politika, ali i međunarodne zajednice ostavljeni na vjetrometini. Na milost i nemilost onih koji su im namijenili sudbinu nestanka.

Činjenica da žive u istom prostoru u kojem i presuđeni i nepresuđeni ratni zločinci, da im se pale objekti, napadaju imovina i životi do sada nije ozbiljnije zanimala one koji istupiše zube uvjeravajući nas da su tu da provedu mirovni sporazum i osiguraju pravo svima.

Bošnjaci u Republici srpskoj su narod za odstrel i ukoliko se nešto radikalno ne promijeni uskoro će biti istrijebljena vrsta. Jer, Dodik radi ono što govori, a svi ostali jedno govore drugo rade.

Ili će se Bošnjaci u Rs, ali i u ostatku cijele države radikalno promijeniti i na svaku prijetnju bilo kojem Bošnjaku u manjem entitetu odgovoriti maksimalno agresivno. Možda je ovo posljednje i jedino efektivno, s obzirom da svi primjeri i upozorenja iz prošlosti nisu polučili rezultat.

Jučer su Bošnjake ubijali zbog imena i vjere, danas zbog zastave, sutra će ih dokusuriti jer su smetnja srpskom svetu. Ili će se Bošnjaci u Bosni i Hercegovini probuditi i reći da je dosta.

Dosta je i Nenada Nešića koji je prijavio Bošnjake Kotor Varoši zbog zastava s ljiljanima, a isti diže tri prsta u sred Sarajeva, kao simbol svetosavlja pod kojim je Bosna i Hercegovina spaljivana i ubijana.

I međunarodni mirovnjaci moraju shvatiti da je Bošnjacima dosta da ih se progoni na njihovoj zemlji. Jer, kada Bošnjaci ustanu i glasno kažu DOSTA bit će bespotrebno da pokušavaju shvatiti.

A Bošnjaci su saburli, možda i previše. No, kada sabura ponestane možda bude neki novi Nagorno Karabakh.

Teror srpske politike u entitetu nastalom na genocidu i ratnom zločinu odavno je prešao granice podnošljivog. Strpljenje je pri kraju.