


Sa tribine u Beogradu (Foto: Fakti.org)
Piše: Rasim Belko @rasimbelko
U sarajevskoj kotlini horizont odavno ne postoji, zamijenili su ga magla samodopadnosti i dim od jeftinih intriga. Dok se svijet premješta, reže, preslaže i odlučuje, ovdje se još vaga ko je kome ukrao ideju za predizborni plakat.
Važne vijesti s obzora teško dopiru do ove doline gluhih, jer su preglasane lokalnim zavrzlamama i vječnim pitanjem "ko je čiji". Budućnost države polako se kroji van našeg vidokruga, što je mnogima i drago — jer manje se mora misliti, a više može kukati. Ionako nam je ovdje uvijek neko drugi kriv što smo tu gdje jesmo.
Kod nas političari nisu zakazali, jer ih zapravo odavno i nemamo. Sudbinu smo povjerili infantilnoj bratiji koja bi na papiru izgubljene i svezane koze tražila mjesecima, a kamoli ne ugrozila državu izloženu olujama sa svih strana. One što nas direktno pogađaju i one što nas slučajno zakače, sve jednako lome ovaj truli prag na kojem sjedimo i čekamo da neko drugi ugasi požar. A mi, kao i uvijek, zauzeti važnijim poslovima — brojanjem čijih je deset deka zla teže.
Mediji i takozvani politički mislioci posebna su, gotovo tragikomična priča. Obnevidjeli od svakodnevne potrebe da dokazuju vlastitom egu da još nešto znače u ovom ideološkom rasulu, mediji bauljaju između vlasničkih interesa, krpljenja budžeta i širokopojasnog spektra obavještajnih mreža koje Bosnom i Hercegovinom šetaju kao po vlastitom dvorištu.
Umjesto da trasiraju puteve javnog mnijenja od državotvorne važnosti, oni uglavnom trasiraju puteve do novih grantova i sponzora objektivnog i nezavisnog novinarstva koje ovisi samo o donatorima. Politički mislioci — mada je to otužno pretenciozan termin za ovdašnju salonsko - klikerašku čaršijsku pamet — već odavno sjede ispod stražnjica iste one infantilne bratije koju zovemo političarima. Stolice na kojima sjede, međutim, dobro su tapacirane unosnim honorarima i zaposlenjima za bližu i dalju familiju, pa im se iz tog položaja teško diže bilo kakva ozbiljna misao.
Dok se ovdje još vode epske rasprave o tome ko je kome šta rekao na društvenim mrežama i koliko je čiji sin dogurao u javnom preduzeću, dvije stvari su se desile gotovo neprimjetno, ali će nam se obiti o glavu brže nego što ovdašnji mudraci stignu sklepati novu teoriju zavjere.Skup narodnjaka u Sarajevu
U Sarajevu je, kao lopov pred zoru, prošla delegacija evropskih narodnjaka — iste one bratije iz koje je i Ursula von der Leyen — a naši domaći „državotvorci“ (SDA, HDZ, HDZ 1990, PDP) potrčali su na sastanak kao školarci po sendvič, dok je SDS, vječiti kandidat za nešto, sjedio sa strane, kao i BiH na evropskom putu.
Paralelno, u Beogradu se okupila ekipa iz „srpskog sveta“, stratezi i crtači novih karata za ovu vukojebinu, s govornim naslovom koji ni ne pokušava biti diskretan: Bosna i Hercegovina u slijepoj ulici – 2025. godina raspleta. Sve, naravno, umotano u debelu maglu tajnovitosti, jer zašto kvariti raji dan informacijom da neko tamo već piše scenario za njihovu budućnost.
Kad u toj slagalici spojiš imena Nenada Kecmanovića, Tanaskovića, Ćeranića i ostalih političkih proroka s jedne strane, i ovdašnje tapkaroše vlasti s druge, jasno je da nam se juha pristavlja, a mi, kao i uvijek, za stolom sjedimo posljednji.
Tajming dešavanja je ključan. Ali je i porazno — gotovo zlokobno — da bosanska ili ti bošnjačka politička misao ne samo da nema jasnih i planskih akcija, nego je potpuno slijepa na događaje koji već danima, ako ne i godinama, jasno pokazuju put u duboku krizu i potencijalni kolaps države.
Kao da su decenijske lekcije političkih poraza, koje su uslijedile nakon ranijih beogradskih sastanaka i dogovora svesrpskih mudraca, izbrisane iz kolektivne svijesti. Umjesto da se na njih ozbiljno reaguje i da se pronađu strategije zaštite države i njenih vitalnih interesa, mi opet tonemo u isto političko blato, nesposobni da izađemo iz začaranog kruga inertnosti i površnosti.
Ako povežemo dva pomenuta događaja — onu nevidljivu, ali ključnu posjetu evropskih narodnjaka u Sarajevu i paralelnu beogradsku tribinu - teško je govoriti o ikakvom pozitivnom raspletu unutrašnje krize. Za istim stolom, s jedne strane, bit će stranke iz Sarajeva i Mostara, uz podršku banjalučke opozicije, dok će s druge strane sjediti Dodik, sa već uveliko poznatom i preciziranom strategijom - traži sve, uzmi što si zacrtao... Ovakva podjela nije samo politički problem — ona je preteča konačnog raspleta koji može biti koban po državu.
Pitanje je hoće li se konačno u Sarajevu pojaviti politički, pravni ili neki drugi akademski duhovi - ljudi koji nisu samo spremni da reaguju na ovaj izazov, nego i da formuliraju jasne, dugoročne strategije i planove za državu koja, paradoksalno, danas ovisi o svima osim onima koji je smatraju svojom domovinom. Bez takve budnosti i spremnosti na djelovanje, možemo se suočiti s daleko težom katastrofom — razbijanjem države i gubitkom suvereniteta.
Svaka nova odgoda ili ignorisanje realnosti neće samo produžiti agoniju, nego i povećati cijenu koju će naša država, njeni građani i buduće generacije morati platiti. Vrijeme za budnost, odgovornost i istinsku državotvornost nije prošlo — naprotiv, ono je sada ili nikada.
Ili ćemo se konačno suočiti s realnošću i krenuti putem zaštite naše zemlje i njene budućnosti, ili ćemo prihvatiti sudbinu promatrača vlastite propasti.
Dok se o Bosni odlučuje iza zatvorenih vrata, mi smo ti koji smo izabrali da budemo bezglasni i nevidljivi. Nije ovo samo propust — ovo je samoubilački pohod na vlastitu državu. Ako sada ne pokažemo snagu, uskoro neće biti ni Bosne ni nas da o tome kukamo.
Ignorantia voluntaria! Opasniji je izbor da namjerno ne znaš od svih snaga koje napadaju dok si svjestan.