Etnički ekskluzivitet kao dozvola za korupciju je brana demokratiji u BiH: Konsocijacija u tom blatu traži svoj put!

Piše: Rasim Belko

U političkoj kuhinji Bosne i Hercegovine, konsocijacija se sve češće servira kao specijalitet dana. Na meniju zvuči pitomo, model upravljanja koji garantuje zastupljenost “svih” i čuva mir. No, ako zavirite iza kulisa, vidjet ćete da se ne kuha suživot nego polagano, ali sigurno – političko razdvajanje.

Zagovornici konsocijacije vole naglasiti da je ona rješenje prilagođeno “realnostima na terenu”. Pod tim “realnostima” misle na činjenicu da politički lideri tri naroda ne mogu – i ne žele – zamisliti državu koja funkcioniše izvan etničkih podjela. Konsocijacija, u toj interpretaciji, nije prijelazno rješenje nego ustavni cement kojim se učvršćuju linije razdvajanja nastale ratom.

Politička teorija konsocijacije, razvijena u nijansnom obliku za neke evropske države, počiva na dogovoru elita koje dijele vlast dok se građansko društvo razvija. U Bosni i Hercegovini, elita se ne dogovara da bi dijelila vlast – nego da bi dijelila teritorij, resurse i kontrolu. To nije most ka pravnoj i uređenoj državi, nego pontonski prijelaz ka njenoj konačnoj dezintegraciji.

Prihvatiti takav model znači odustati od ideje jedinstvenog prostora suverene države. U njemu svaka reforma postaje talac etničkog veta, svaki zakon predmet beskrajne trgovine, a svaka promjena – prijetnja “nacionalnom interesu” kojeg tumači isključivo etnička politička kasta. Država se svodi na skup kantona, entiteta i distrikata koji žive paralelne političke živote i susreću se samo u zajedničkoj blokadi.

I dok međunarodni diplomati izgovaraju riječi poput “kompromis” i “dijalog” s osmijehom, domaći političari ih prevode na svoj jezik: “status quo” i “kontrola”.

Današnje uređenje Bosne i Hercegovine, utemeljeno na etničkom ekskluzivitetu, ne može i neće voditi državu prema euroatlantskim integracijama. Ne zato što građani to ne žele – naprotiv, većina ih to podržava – nego zato što vladajuće elite to ne smiju dozvoliti.

Etnički ekskluzivitet je omogućio razvoj i duboko ukorjenjivanje koruptivnih hobotnica, svaka pažljivo smještena u svoje etničko dvorište. Tri politička centra – bošnjački, hrvatski i srpski – pretvorila su svoje “nacionalne interese” u paravan za mreže patronaže, klijentelizma i kriminala.

Presude Evropskog suda za ljudska prava (Sejdić-Finci 2009., Zornić 2014., Pilav 2016., Šlaku 2016.) već godinama jasno govore da sadašnji sistem diskriminira građane koji ne pripadaju “konstitutivnim narodima” ili ne žele da se etnički izjasne. No, umjesto da te presude budu povod za promjene, domaći politički lideri ih koriste kao dokaz da su “stranci nerealni”, dok oni “brane Ustav”. Tako etnički ekskluzivitet postaje institucionalna garancija za očuvanje moći – i korupcije.

O tome dovoljno govore podaci Parlamentarne skupštine BiH koji pokazuju da je u periodu 2010–2020. mehanizam “zaštite vitalnog nacionalnog interesa” korišten ili se prijetilo da će biti korišten u više od 200 slučajeva, često za blokiranje zakona i odluka koje su bile ključne za reforme potrebne za EU integracije. Primjeri uključuju blokadu:

• Zakona o sukobu interesa (više puta od 2013. do 2021.);

• Zakona o javnim nabavkama u skladu sa EU direktivama (blokiran 2018.);

• Zakona o državnoj imovini (kontinuirana blokada od 2010. do danas);

• Izmjena Izbornog zakona u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava (blokada u svim pokušajima od 2010. godine).

Istinska demokratija, nezavisno pravosuđe i transparentna administracija bili bi kraj ovog idiličnog aranžmana. Vladavina prava ne priznaje etničke “zaštićene zone”, niti pravi razliku između “naše” i “njihove” korupcije. Kada bi zakoni zaista važili jednako za sve, pipci hobotnica bi počeli pucati jedan po jedan – a to je noćna mora za svaku od etničkih političkih elita.

Sistem je toliko vješto podešen da svaka nova stranka koja dođe na vlast, bez obzira na boju i ideologiju, brzo nauči pravila, ne diraj temelje etničkog ekskluziviteta i sistem će ti uzvratiti obilato – funkcijama, resursima, imunitetom od zakona. Ideologija je fleksibilna, privilegije su trajne.

Zato euroatlantske integracije u ovakvom okviru služe samo kao politički rekvizit. U kampanjama su obećanje, u pregovorima moneta za potkusurivanje, a u praksi – mrtvo slovo na papiru. Evropska unija i NATO nisu samo geopolitički cilj, oni podrazumijevaju potpuno drugačiji politički ekosistem – onaj u kojem korupcija, diskriminacija i etnička ekskluzivnost nemaju mjesta.

I upravo tu leži razlog zašto su srpska i hrvatska politika toliko žučno i bez zadrške bile protiv pozitivne odluke po apelanta u predmetu Kovačević vs. BiH. Takva presuda udara pravo u srž etničkog ekskluziviteta – ruši konstrukciju prema kojoj samo “konstitutivni” imaju puni politički kapacitet, a svi ostali su građani drugog reda.

No, gotovo jednako indikativna bila je i reakcija sarajevske, odnosno bošnjačke politike. Ona je bila tiha, minderaška, suzdržana – kao da je gledala sa strane, ne želeći poremetiti pažljivo održavanu sliku o vlastitoj “multietničnosti”. Istovremeno, ta tišina nije bila slučajna; iza nje se krila jednaka nelagoda pred mogućnošću da BiH jednog dana postane istinski demokratsko društvo u kojem će svaki građanin imati puni obim zagarantovanih prava, bez obzira na etničku pripadnost ili nepripadnost.

Jer istinska jednakost znači kraj političke trgovine etničkim identitetima – a to je valuta kojom sve tri nacionalne politike plaćaju svoj opstanak.

Jer, konsocijacija i etnički ekskluzivitet u BiH ne znače stabilnost nego institucionaliziranu stagnaciju. Oni su politički ringišpil na kojem se voze uvijek iste figure, dok narod plaća karte i gleda iste predstave. Samo što kod nas, za razliku od zabavnog parka, ringišpil nikada ne staje.

Dok se jednog dana ne raspadne pod pritiskom raspodjele plijena na geopolitičkoj karti svjetske moći. A to je ono što Bosni i Hercegovini upravo prijeti. Kiparski scenario je na toj mapi, kao što je i prije tri decenije bio na nekim salveta mapama.