Članek

Zločin i svjedoci: Samoća bošnjačkih žrtava

Zločin i svjedoci: Samoća bošnjačkih žrtava

Bakir Izetbegović je primio predstavnike 26 udruženja žrtava rata. Njegova opravdanja i na tom skupu nisu bila uvjerljiva. Izetbegović je poslušao izuzetne pravne stručnjake, ali je njegov tim morao znati više od toga. Ako se u diplomatskim krugovima danas govori o uspješnom lobiranju jedne države da se ne prihvati zahtjev za revizijom presude, to ovu stranu ne oslobađa odgovornosti da makar pokuša spriječiti i neutralizirati takve radnje.

Recimo, ja bih se zabrinuo kad bi se trebao obratiti predsjedniku Međunarodnog suda pravde (MSP) Ronnyju Abrahamu. Prije godinu i po dana Slovenci su Abrahama angažirali kao agenta u sporu sa Hrvatskom oko Savudrijske vale. Abraham je krajem jula 2015. pristao biti agent slovenačke strane pred Arbitražnim sudom, koji se, inače, nalazi u istoj zgradi sa Međunarodnim sudom pravde. Meni je bilo šokantno da je predsjednik najvažnijeg svjetskog suda pristao da bude nečiji agent pred drugim sudom. Naime, postoji član 17. Statuta MSP-a koji zabranjuje bilo kakav angažman sudijama u procesima kao agentima, savjetnicima ili advokatima pred bilo kojim sudom. Vjerovatno upozoren, samo šest dana poslije, Abraham se povukao iz procesa. Dakle, on je već tada pokazao sklonost nepoštovanju Statuta suda kojem je predsjednik.

Neko je u bosanskom timu morao znati za ovaj potez Abrahama i tretirati ga kao moguću nevolju. Ali, isto tako, u svom prvom obraćanju javnosti nakon odbijanja revizije bh. agent Sakib Sofftić navodi da je, na svoju ruku, prvo pitao registrara MSP-a da li je još uvijek agent, a onda se kasnije sjetio da po Statutu o tome ne odlučuje MSP. Da ne bude zabune taj statut ima petnaestak stranica.

Bakir Izetbegović nikada nije istinski tražio savjet oko revizije, niti se konsultovao sa širim krugom ljudi. Kad je pozvao sve one javne ličnosti na skup u Vijećnicu, uradio je to da bi dobio najobičniju podršku oko nečega što niko normalan ne bi odbio. Tako je bilo i sa ovim njegovim skupom sa predstavnicima žrtava.

Majke Srebrenice i brojne žrtve koje su bile svjedoci na procesima zločincima znaju šta znači stati pred međunarodni sud. Znaju sa kakvim se užasima suočavaju svi oni koji žele služiti pravdi. Onako jadno kako se Izetbegović osjećao nakon odbijanja tužbe od MSP-a, žrtve i svjedoci se osjećaju decenijama.

Ne volim se gurati ali sam bio rijetki novinar koji je pristao u tri navrata javno svjedočiti o nekim zločinima pred Tribunalom. Smatrao sam da činim ispravnu stvar i bio spreman na svaku moguću posljedicu. Kad sam se vratio u Sarajevo nakon svjedočenja u procesu Miloševiću, doživio sam niz ružnih iskustava. Bio sam od meni nepoznatih osoba pljuvan i verbalno napadan usred grada i bilo je jasno da su ti napadi bili zbog svjedočenja protiv Miloševića. I nakon toga sam išao u Haag kao svjedok, jer vjerujem u međunarodnu pravdu, kao što vjerujem u bolji svijet. Ne želim govoriti šta sam sve preživio nakon svjedočenja, iako sam sebe smatrao manje važnim svjedokom. Neki od svjedoka su mi se žalili da su izloženi različitim psihičkim torturama.

Bakir Izetbegović vjerovatno nema pojma o ovoj dimenziji svjedočenja pred međunarodnim pa i domaćim sudovima, niti su on i njegovi stranački vlastodršci išta uradili da pomognu i zaštite svjedoke. Niko nije razgovarao sa onih 40 ključnih svjedoka optužbe protiv Prlića i ostalih? Je li njih neko iz bošnjačke vlasti pitao jesu li izloženi kakvim pritiscima i torturama? Javna je tajna da su stalnim pritiscima izloženi čak i tužioci i sudije u tom procesu, pa o svjedocima ne treba ni govoriti.

Siguran sam da Izetbegović i njegovi stranački salonski vlastodršci pojma nemaju šta žrtve-svjedoci preživljavaju i kakvim su udarcima izloženi i oni i njihove porodice. Treba tu njegovu stranačku gomilu privilegovanih natjerati da pročitaju knjigu „Krvnikov trag“ Juliana Borgera, pa da saznaju samo dio užasa sa kojim se suočavaju svjedoci zločina, ostavljeni na nemilost srpskim i hrvatskim obavještajnim službama. Da nije sve „izvana“ nego i „iznutra“, budućim istraživačima preporučujem da uzmu datume svjedočenja pred međunarodnim sudovima nekih ključnih svjedoka i onda pročitaju sarajevske, ponavljam, sarajevske medije i preslušaju javne servise mjesec-dva unatrag. Tamo će se vidjeti nevjerovatne podudarnosti u napadima na osobe koje će nakon mjesec-dva osvanuti kao svjedoci pred Tribunalom.

Mi smo jedna od rijetkih država u Evropi koja nema svoje viktimološko društvo i to nakon doživljenog i presuđenog genocida.

Ovo što ću reći sam apsolutno siguran: Ono što se događa u procesuiranju i kažnjavanju zločina je najvećim dijelom usamljena borba žrtava za pravdu. Za takvu borbu nikada Sarajevo nije imalo ni razumijevanja a kamoli ozbiljnu strategiju. Tribunal u Hagu je danas jedini sud koji radi ozbiljan posao. Jasno je to nakon presuda Karadžiću i Prlićevoj grupi. Nasuprot tome, domaće pravosuđe po pitanju zločina sve više liči na domaću politiku. Pogledajte presude, pa ćete vidjeti da ima sudija koji su više optuženih za zločine oslobodili nego osudili. Bošnjaci su ugroženiji od pristrasnog pravosuđa u vlastitoj državi. Pred Tribunalom se već godinama zločincima sudi sa daleko više osjećaja za pravdu nego li pred domaćim sudovima. Dakle, to se događa na terenu gdje je Izetbegović član državnog Predsjedništva i gdje vladaju njegovi stranački podanici.

#Mišljenja #SeadOMERAGIĆ