Zapadni i evropski partneri o pobjedi Milatovića: Brine način slavlja, ali ne i to što je na čelu NATO članice prosrpski igrač

Piše: Nevena Kovačević 

Čestitke novoizabranom crnogorskom predsjedniku Jakovu Milatoviću upućene su sa gotovo svih važnih adresa, počev od njegovih regionalnih saveznika Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, pa sve do ključnih ličnosti zapadne i evropske diplomatije. Poruke pisane tipičnim diplomatskim žargonom. Kažu - zabrinjava ih način slavlja na crnogorskim ulicama.

Pa nijesu valjda očekivali da će Vučićev rezervista, ogrnut crnogorskom zastavom, u horu sastavljenom od četničkog vojvode Andrije Mandića i njegovog nasljednika Marka Kovačevića, političkog oca Zdravka Krivokapića, odlazećeg premijera Dritana Abazovića i ostatka opasne ekipe zapjevati recimo 'Oj svijetla majska zoro'.

Način slavlja se ponavlja od posljednjih parlamentarnih, pa preko svih lokalnih izbora. Ista ikonografija, iste klerofašističke poruke, samo je četnička horda sve masovnija, kao nekad litijaški pokret.
Zato diplomatske poruke djeluju pomalo licemjerno, izazivajući, u najmanju ruku, neku čudnu, neobjašnjivu jezu. Zamislimo samo kako bi slične proslave koje su nam postale svakodnevnica izgledale da nijesmo nezavisna NATO članica, zaslugom odlazećeg predsjednika.

Fakat je - sve podsjeća na devedesete, opet, previše.

E to je ono što bi trebalo da zabrine partnere, jer nije riječ o novim akterima na političkoj sceni. A sjetimo se da je i Evropski parlament označio crkvu Srbije kao eksponenta malignih uticaja u
regionu.

Čak ni njeno, antivjersko, političko djelovanje, ne predstavlja alarm koji bi ih natjerao na odustajanje od licemjerne politike prema jednom dijelu zapadnog Balkana, dok se onom drugom,
u kome hara diktatorska vlast daju bezgranični ustupci. Zašto je Đukanović morao otići? Milo Đukanović je tokom neslavnog početka političke karijere, u vrijeme ratnih 90-ih odgovarao svima.

Miloševićevi podržavaoci divili su mu se jer su ga vidjeli kao saveznika, dok su ga Crnogorci cijenili zato što je uspio da sačuva mir na prostoru tadašnje članice SRJ. Problem nastaje onoga trenutka kada Đukanović odlučuje da napravi radikalni politički zaokret, suprotstavljajući se Slobodanu Miloševiću, uprkos unutarpartijskoj podjeli na dva dijametralno suprotna tabora.

Od tada Crna Gora mijenja spoljnopolitički kurs, a Đukanović postaje ključni neprijatelj srpskih vlasti, s izuzetkom kratkog perioda u kome je tamošnji premijer bio Zoran Đinđić.

Uvođenje eura, članstvo Crne Gore u Ujedinjenim nacijama, početak uspješnih pregovora o članstvu u Evropskoj uniji i na kraju 2017. godine ulazak u NATO alijansu, koji je za Crnu Goru, kako se danas ispostavlja, presudno značajan, potvrđuju nedvosmislenu prozapadnu i proevropsku opredjeljenost zvanične Podgorice.

Na planu unutrašnje politike, ključno dostignuće je obnova nezavisnosti, koja je podrazumijevala i državnu suverenost u punom smislu te riječi, bez mogućnosti miješanja drugih država u
unutrašnje stvari zemlje. Ipak, ideja o nekakvoj vrsti ujedinjene srpske države, nikad se nije ugasila u krugovima zagovornika velike Srbije, a punu afirmaciju doživjela je u vrijeme takozvanih Litija.

Đukanović je, međutim, poučen greškama iz prošlosti, odbijao bilo kakvu vrstu ustupaka prema Srbiji i Republici srpskoj, a samim tim i njihovim liderima i glavnom eksponentu oličenom u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. 

Ovo posljednje je, ispostaviće se, bila njegova kobna greška. Odluku o priznanju Kosova Srbija je doživjela kao najveći šamar, ali je suverena Crna Gora dugo uspijevala ostati otporna na spoljne uticaje.

Da se Đukanović nije izvinio zbog učešća Crne Gore na dubrovačkom ratištu, da nije osudio genocidne zločine u Bosni i Hercegovini, već pribjegao njihovoj relativizaciji ili negaciji, da je umjesto dobrosusjedskih odnosa podsticao regionalne sukobe, recimo u BiH, možda bi i danas bio na vlasti i ne bi imao naklonost Sarajeva, koja toliko smeta srpskom predsjedniku. A zapad, naročito, preferira antizapadnjake, ili one umivene deklarativno prozapadne političare, dobre glumce i majstore zakulisnih radnji.

Aleksandar Vučić kontroliše regionalnu politiku, a takvoj vrsti kontrole, smetnja je bio samo Đukanović, sa svojim državničkim i liderskim stavom. Duga vladavina, korupcija, nepotizam, partijsko zapošljavanje, vladavina prava, duboka polarizacija društva - isprazni izgovori kao pokriće dvostrukim igrama. Promjene su nam donijele najgore podjele, usljed kojih Crnogorci polako postaju manjina, ponovni procvat svih loših praksi, gomilu afera, nikad masovnije partijsko zapošljavanje, samo sa novim izvršiocima.

Diktator ili državnik?

Koliko smo samo puta čuli rečenicu - poražen je diktator. A znamo li uopšte šta je diktatura kao oblik vladavine? Milo Đukanović je 2020. godine priznao poraz svoje partije na parlamentarnim izborima, mirno predajući vlast novoj parlamentarnoj većini.

Od tada, Đukanović je na formalnoj, ceremonijalnoj funkciji, bez mogućnosti značajnijeg uticaja na političke procese u zemlji. Problem je u tome što se čini da je DPS tek sada shvatio da više nijesu vlast, iako su to odavno prestali biti. Pasivna i neodlučna opozicija, bez snage da povrate izgubljene birače. Podrška manjinskoj Vladi bila je totalni fijasko. Niz poraza na lokalnim izborima, umjesto osvješćivanja, donio je nove zablude o stabilnom biračkom tijelu i povratku na vlast.

Đukanović je u kampanju ušao nevoljno, reklo bi se, potpuno svjestan da iz borbe protiv agresivnog hibridnog rata ne može izaći kao pobjednik. Nedovoljno snažna kampanja, bez jasno adresiranih političkih poruka.

Uporedimo li je sa ranijim izbornim ciklusima, razlika je enormna. Mržnja je, po logici stvari, morala rezultirati porazom, ne Đukanovića, već jedne progresivne ideologije čiji je Đukanović simbol, sa svim svojim manama i često pogrešnim partijskim politikama.

Kako bi se ponašao diktator u ovoj situaciji?

Ne bi izašao pred građane i čestitao protivniku, sasvim suprotno, služio bi se nedozvoljenim sredstvima, pričom o krađi izbora i tome slično.

Dakle - mogu mu se pripisati desna skretanja, korumpiranost partijskih kadrova, nepotizam i još štošta, ali nikako diktatorska vladavina. A znaju to i zapad i Evropa, veoma dobro.

Laži i revanšizam

Prema konceptu koji je copy-paste politike zvaničnog Beograda, očekuje nas pripisivanje svega i svačega Đukanovićevom režimu. Drugim riječima, Đukanović je, prema ovoj logici kriv i za sve loše postupke nove vlasti, koji su, jelte, njegovo naslijeđe.

Oproban koncept koji dobro prolazi kod građana, jer oni čuju samo ono što žele. Tako ih Dritan i ekipa mogu zamajavati rukom pravde, u vidu nekakve revanšističke odluke o rušenju objekata koje je odlazeći predsjednik nelegalno sagradio u Nikšiću, na porodičnom zemljištu. Tako će, kao i zvanična Srbija, glasači povjerovati da Milatović odlučuje o povlačenju priznanja Kosova ili ostanku u alijansi.

No, biće vremena da i sam Milatović shvati da pokriva ceremonijalnu funkciju sa ograničenim ovlašćenjima. Onda će, ukoliko se ostvare projekcije o dvotrećinskoj većini na parlamentarnim izborima, u sadejstvu sa Vladom i Skupštinom promijeniti Ustav i napisati šta im padne na pamet. Realno, koga briga šta piše u Ustavu, kad životni standard raste, dok populistički zanos ne prekine dužničko ropstvo.

Ustav, da se razumijemo, zanima samo onaj dio građana koji je u nedjelju glasao ne za Mila kao pojedinca, već za sprječavanje identitetske razgradnje državnog ustrojstva. To su oni, očito, malobrojni građani, koji znaju da Milatović kao šef države personifikuje poraz građanske i multietničke Crne Gore, koji ne žele da im oslobodioci komšije i prijatelje nazivaju muslimanima sa velikim M, ustašama, Šiptarima, koji znaju da je ulazak u Otvoreni Balkan udaljavanje od Evropske unije i zapadnih saveznika, da ukidanje granica, faktički označava njihovu promjenu, stvarajući na papiru nezavisnu državu, a u praksi srednjevjekovnu tvorevinu, bez suvereniteta nad sopstvenom teritorijom.

Očekujmo priče da je crnogorski nacionalizam bure baruta, a srpski izmišljotina. To vam je značenje rečenice 'Vi i Vaši građani', koju je Milatović, onako nehotično izgovorio u debati sa Đukanovićem.

Možda ćemo imati neke scenarije poput onih iz 90-ih i raskola između Mila i Momira, kad Milojko Spajić shvati da ga je Beograd nepravedno diskvalifikovao kao nedovoljno pouzdanog igrača.

A možda bude i gore, ako princip smjenjivosti vlasti kao demokratskog procesa ne bude važio i za novopečene uhljebe i foteljaše, ko zna, budućnost je pred nama. Teško je vjerovati da suverenisti bez ideja i snažnog liderstva mogu preokrenuti stvari. Sjetimo se protesta pokreta Ima nas, koji su odjednom ugušeni, jer pokretačka, građanska energija prebrzo isparava.

90-ih je, ako ništa, jačala građanska i revolucionarna svijest, kako partija, tako i građana. Danas nam upravo ta iskra otpora nedostaje. A intelektualna elita, čast izuzecima, dominantno ćuti, ignorišući identitetsko razaranje države, spavajući dubokim zimskim snom. Valjda, kao i međunarodni partneri, vjeruju u demokratske promjene, koje donose mladi, prosrpski i crkvi bliski lideri.

Zablude će, ipak, vrlo brzo isplivati na površinu, mnogo brže nego u slučaju Dritana Abazovića, čija je maska, neupućenima, makar izgledala uvjerljivije. Možda Milatović nekom djeluje kao podvojena ličnost, ali je, ako zagrebemo ispod površine, zagonetku veoma lako riješiti.