Šta Siriji i okolnim državama donosi (ne)kontrolisano rušenje Bashara al-Assada?

Piše: Armin Sijamić

O tome kako je Bashar al-Assad pao s vlasti za desetak dana, nakon trinaest godina rata, detalji će isplivavati godinama. Sirija i Bliski istok više nisu isti. Za neke pobjeda, za neke težak poraz.

Zašto se srušio Assadov režim postoji mnogo mišljenja. A o tome kako je Assad izgubio strateški važan Homs izvijestio je Al Mayadeen - medij blizak šiitskom libanskom Hezbollahu, koji je tamo poslao dvije hiljade boraca. Nakon što su se borci Hezbollaha i drugih milicija pozicionirali, sirijska vojska je tražila da im predaju položaje i da se upute na druge lokacije. Onda je vojska predala grad bez borbe. Dan kasnije sličan scenarij u Damasku.

http://nap.ba/qpost/382687

Bitka za Siriju: Stari rivali u novom okršaju od čijeg ishoda zavisi budućnost regije

Piše: Armin SijamićSirija je se još jednom vratila u žižu interesovanja svjetskih medija. Primirje koje je trajalo od marta 2020. godine prekinuto je 27. novembra ofanzivom, kada su snage iz Idliba u samo osam dana ovladale najvećim gradom u ze

Zašto se sirijska vojska nije borila, za sada je nejasno. Misterija je i uzdržanost snaga Hayat Tahrir al-Shama, bivše sirijske Al-Qaide, što ranije nije bio slučaj. Čini se da je postignut neki dogovor suprotstavljenih strana ili se sirijska vojska raspala usljed obavještajnog djelovanja neprijatelja.

Kraj Assada i panarabizma

Ubrzo nakon predaje Homsa, prema izvještajima, Assad je otišao sa porodicom u Moskvu. Tako je okončana vladavina porodice Assad, koja je trajala 53 godine, od kojih je Bashar vladao 24, odnosno to je bio kraj vladavine stranke Baas koja je vladala Sirijom 61 godinu.

Odlazak Bashara al-Assada sa vlasti, oftalmologa kome je uloga neplanirano pripala nakon smrti njegovog brata, kraj je jedne ere na Bliskom istoku. Velikom broju Sirijaca dosta je vlasti ove porodice, ali možda neki od njih požale za idejama koje je Baas zastupao. Na primjer, panarabizam, koji je trebao okupiti Arape iz svih sekti i narode koji s njima žive, Assadovim padom je poražen.

Sekularne arapske države, smatraju neki, način su da se ojača arapski faktor. Zato su takve i njima slične države u ideji arapske nezavisnosti bile mete Zapada. Obaranje tih vlada dovelo je do sektaške ili čak regionalne podjele unutar država. Na primjer, padom vlasti Iraka i Libije te države su podijeljene, tamo decenijama traju ratovi i to po šavovima koje vlasti nisu mogle zakrpiti. Ideja panarapskog jedinstva više nema u arapskom svijetu, a na pomolu je sektaška i svaka druga podjela i u Siriji. Glavni politički akteri u regiji, bilo sunitski ili šiitski, panarabizam ne pominju.

Assada će historija zapamtiti kao neuspješnog vladara, koji je uz to činio zločine nad protivnicima i običnim Sirijcima. Ali, višedecenijsko rušenje Assada od strane Zapada nije bilo zbog njega samog, niti je bilo zbog sunita i šiita, ili demokratije i ljudskih prava. Assadovo rušenje pomognuto je izvana iz geopolitičkih razloga, zbog naftnih i plinskih koridora, zbog pretvaranja Izraela u najveću silu Bliskog istoka i rušenja bilo kakvog sistematskog arapskog otpora hegemoniji Zapada.

Pad Assada je završni udarac arapskim sekularnim režimima, uz izuzetak Egipta i palestinske Zapadne obale. Drugdje arapske političke prilike određene su monarhijama, sektaškim i drugim podjelama. Tamošnji izbori, a rijetko ih gdje ima, puko su prebrojavanje brojnosti neke grupe.



Lista poraženih i lista pobjednika

Odlazak Assada sa vlasti težak je poraz Rusije, budući da nova vlast neće biti bliska Moskvi kao što je bila dosadašnja. Rusija će, u sklopu dogovora sa Turskom i novim vlastima, imati ograničen uticaj u Siriji, čak iako njihove vojne baze tamo ostanu. Pojavile su se informacije da će neke baze ruske vojske u Siriji ostati i da je HTS pristao na to.

I Iran je doživio težak poraz. Iz takozvanog „šiitskog polumjeseca“ ispala je Sirija, ostavljajući libanski Hezbollah daleko od iračke granice. Višedecenijsko vojno prisustvo na granicama Izraela okončano je i sada se Iran mora zadovoljiti statusom gosta u Damasku. Čini se da je i sa Iranom HTS postigao dogovor o zaštiti iranske ambasade i šiitskih svetišta u Siriji.

Kakav će odnos Rusija i Iran imati sa novim vlastima nije jasno. Ali do tada je zanimljivo pratiti obračun novinara i komentatora iz Rusije i Irana o tome ko je „Assada izdao“ i da li je jedna od te dvije države zakazala u Siriji. Iranci kažu da je Rusija oslabila sirijsku protivvazdušnu odbranu, olakšavajući izraelske napade na sirijske i iranske pozicije, a Rusi kažu da je Iran jačao na račun Moskve i da su (pro)iranske snage trebale spasiti (ras)pad sirijske vojske. Ipak, treba primijetiti da je Assad na kraju otišao u Rusiju, a da su mjesecima postojale glasine o neslaganju sa Teheranom.

Ko je izdao i da li je izdaje bilo, odnosno da li je Sirija u trgovini razmijenjena za nešto drugo, jednog dana biće jasno. Hezbollah nema vremena da se bavi tim pitanjem. Assadovim padom opstanak grupe doveden je u pitanje, jer se prekidaju kopnene veze sa Iranom i u Libanu biće sve jači pritisak da se Hezbollah razoruža i potčini Bejrutu i posljedično volji Zapada. Dvomjesečno primirje ističe i Izrael će iskoristiti i najmanju šansu koja mu se pruži.

http://nap.ba/qpost/382451

Izrael i Hezbollah prisiljeni su da pristanu na prekid vatre i spremaju se za novu rundu sukoba

Piše: Armin SijamićSedmicama se govorilo da su Izrael i Hezbollah blizu prekidu vatre. Rat koji je počeo 8. oktobra prošle godine Hezbollahovim napadom na Izrael i što je u septembru dovelo do izraelske invazije na Liban došao je do prekida vat

Hezbollah bi mogao biti najveći gubitnik Assadovim padom, uz manjine i sekularne Sirijce. Sa druge strane, najveći dobitnik je Izrael. Dok je HTS ulazio u Damask, izraelski premijer Benjamin Netanyahu bio je na granici Sirije i sebi pripisao zasluge za Assadov pad. Zatim je u Siriju poslao vojsku, poručivši da će Golanska visoravan vječno ostati dio Izraela, sedmicu nakon poziva Ujedinjenih nacija da se povuče sa teritorija koje su ranije okupirali.

Strateška prednost

Potom su izraelski avioni napali stotine meta u Siriji, uništavajući aerodrome i letjelice, pomorske luke i ratne brodove, protivvazdušnu odbranu, najnaprednija oružja, raketne položaje, skladišta municije, odjele za elektroničko ratovanje, istraživačke centre, napredne industrijske pogone...

Izraelski komandosi popeli su se na najviši vrh planine Hermon u Siriji, smjestivši se na oko četrdeset kilometara od Damaska i na oko 60 od Bejruta. Ovim potezom, Hezbollah je okružen sa tri strane i izraelska vojska je došla, kroz Siriju, nadomak njegovih uporišta i logističkih ruta. Hezbollah bi tako mogao biti poražen i bez oružane borbe.

Ako Izrael tu izgradi vojne baze dobiće prednost nad protivnicima. Prvo, kontrolisaće najvisočiju tačku u tom dijelu svijeta i otuda nadgledati libanske doline, koje su Hezbollahu pomagale da od radara „sakrije“ svoje dronove i rakete dok lete prema Izraelu.

http://nap.ba/qpost/377009/Zato-izraelska-vojska-ne-napreduje-bre-na-libanskom-frontu-ni-nakon-brojnih-likvidacija-voa-Hezbollaha

Zašto izraelska vojska ne napreduje brže na libanskom frontu ni nakon brojnih likvidacija vođa Hezbollaha?

Piše: Armin SijamićPrije mjesec dana izraelska vojska pokrenula je invaziju na Liban, u namjeri da od svoje granice potisne šiitski Hezbollah. Za četiri sedmice rata učinak izraelskih kopnenih trupa je skroman i sada neki najavljuju novu fazu op

Hezbollahova uporišta u dolini Beqaa i na jugu Libana sada su Izraelu nadohvat ruke. Do sada je Izrael osmatrao regiju sa planine Meron, koju je Hezbollah trinaest mjeseci napadao. Izlaskom na vrh Hermona, sve se mijenja jer je ta planina visočija u odnosu na okolne.

http://nap.ba/qpost/330109

Izrael i Hezbollah proteklih dana suprotnoj strani nanijeli su najteže udarce od 7. oktobra

Piše: Armin SijamićGranični pojas između Libana i Izraela od 8. oktobra, dana poslije upada Hamasa na jug Izraela koji je pokrenuo aktuelni rat u Pojasu Gaze, mjesto je okršaja dva stara neprijatelja. Stotine, ili čak hiljade vojnika, prema nek

Izrael će moći da u Siriji pravi tampon zone, ili čak da pogoduje njenom raspadu formiranjem države gdje će većina biti Druzi. Oni nisu zadovoljni ni Damaskom ni Tel Avivom, a dio tog naroda je na dijelu Golanske visoravni koju je Izrael okupirao prije pola stoljeća. U slučaju federalizacije Sirije, Druzi bi mogli dobiti svoj paket dionica, kao i alaviti uz obalu Mediterana.

Izrael može igrati i na kartu Kurda, koji su dugo godina predmet interesa izraelskih stratega. Desetine milona Kurda, prijateljski nastrojenih prema Izraelu, mogli bi biti prevaga na Bliskom istoku, jer nastanjuju četiri države. U Siriji američka vojska štiti kurdske pozicije čak i od Turske.

„Ako Sirija padne i Palestina će“, poručio je davno bivši vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah, govoreći da je Sirija pod Assadom poveznica sa Teheranom. Ovih dana Palestinu malo ko pominje, pa ni nove vlasti u Damasku. Snage koje su godinama tvrdile da Iran koristi Palestinu za svoje interese sada imaju šansu da pokažu da su efikasniji i iskreniji od Teherana.

Turska je de facto došla do izraelske granice i to u vremenu kada Netanyahu tvrdi da se stvara novi Bliski istok, koji bi trebao biti u najvećoj mjeri podređen interesima Tel Aviva. Ne tako davno predsjednik Recep Tayyip Erdogan je izjavio da postoji mogućnost da Turska ratuje protiv Izraela. Treba podsjetiti da je palestinski Hamas ideološki bliži Erdoganu nego Iranu i Hezbollahu.

Čekajući vlast u Damasku

Dolaskom na vlast u Damasku snaga koje je podržala, Turska će se baviti pitanjem sirijskih Kurda te će u Siriju vratiti milione izbjeglica koje je prihvatila. Iako je Ankara u okršaju sa Assadom pobijedila, sva pitanja nisu riješena. Ona se moraju rješavati i sa Washingtonom, nakon što su Rusija i Iran potisnuti. Politika Donalda Trumpa daće dio odgovora na ova pitanja.

Padom Assada, Washington je odnio stratešku pobjedu nad rivalima. Ovih dana neki podsjećaju na Assadov razgovor sa američkim državnim sekretarom Colinom Powellom 2003. godine. Navodno je tada Powell „upozorio“ sagovornika da će Sirija završiti kao Irak, ako Damask ne bude kooperativan. Mnogi navode i čuvenu listu od sedam država u kojima treba promijeniti vlast u roku od pet godina, a o čemu je govorio američki general Wesley Clark. On je ispričao da je poslije 11. septembra 2001. godine sačinjena lista koja uključuje Libiju, Irak, Siriju, Sudan, Somaliju, Liban i Iran. Prošle su 23 godine, a jedina država sa te liste u kojoj vlast nije promijenjena je Iran.

SAD mogu biti zadovoljne i činjenicom da su iz Sirije potisnuti Iran i Hezbollah, a da je sada na jugu te države izraelska vojska. Trenutno vojsku u Siriji imaju SAD, Turska, Izrael i Rusija.

I drugi će imati korist od pada Assada. Slabljenjem iranskog uticaja u Siriji očekuje se posljedično smanjenje uticaja na Liban. Francuska, koja je dugo godina vodila glavnu riječ u tom dijelu svijeta, mogla bi se vratiti na velika vrata. Druge države Evropske unije imaju svoju računicu. Padom Assadove vlasti počelo je odbijanje azila Sirijcima, što znači da su nakorak do deportacije.

Sve ovo je bio očekivan ishod i Assadu je bio poznat. Štaviše, o tome je govorio. Ali i pored silnih neprijatelja koje je imala Sirija, najveća odgovornost je na njemu. Assad nije bio dorastao situaciji, pa je u kratko vrijeme izgubio bezrezervnu podršku Rusije i Irana, odbio pregovore sa Erdoganom koji mu je to nudio javno, a pomoć arapskih država nije dobio. Na kraju, otišao je iz Sirije bez obraćanja narodu koji ga je decenijama podržavao uprkos ratovima, sankcijama i krizama.



Netanyahu je bio u pravu kada je 9. oktobra prošle godine rekao da će Izrael „promijeniti lice Bliskog istoka“, dva dana nakon Hamasovog napada na jug te države. Danas je Sirija druga država, Pojas Gaze je u ruševinama, Hezbollah je pretrpio teške udarce, a Iran potisnut iz Damaska. Nakon teških udaraca Izraelu, Netanyahu može sada reći Izraelcima da je njegova vlada pobijedila, iako rat nije završen. Jučer su izraelske trupe bile na oko dvadeset kilometara od Damaska.

A kako će se taj rat nastaviti zavisi od HTS-a i drugih sirijskih grupa. Javnosti nije poznat njihov plan. Pitanje je hoće li sačuvati ujedinjenu i mirnu Siriju. Tu je i pitanje odnosa prema Turskoj, Sjedinjenim Državama, arapskim državama, šiitima i Iranu, prema Izraelu... Tako bi, recimo, nova vlast u Damasku mogla biti najveća noćna mora ili najbolji poklon Izraelu kada bude zauzela stav o Hezbollahu. Da li će biti saradnje sa šiitskom grupom, iako to zvuči nerealno ili će nastaviti sukob iz sirijskog rata? Zatim, tu je pitanje njihovog odnosa prema Kurdima, kao i odnosa trojke iz Astane (Turska, Rusija i Iran). Na koncu, šta će biti Trumpova politika?

Sve u svemu, Assadovim padom Sirija i Bliski istok su promijenjeni, a javnost sada čeka poteze novih vlasti u Damasku, pod pretpostavkom da će im biti dozvoljeno da sami odlučuju.